Predsjednica u košmarnoj potrazi za vlastitom publikom

Za ministra prometa Olega Butkovića prije pet se godina govorilo da je posebno blizak predsjednici, da se jako dobro znaju, razumiju i nadopunjavaju. U vrijeme kad je sve bilo podređeno tome da Kolinda Grabar-Kitarović pobijedi, i Butković se, kao i mnogi drugi, imao potrebu predstavljati kao njezin naročit prijatelj i vjeran saveznik.

Danas Butković više nije tako dobar s predsjednicom; toliko si više nisu O.K., da je jedva dočekao javno se ograditi od njezinih izjava o Rijeci i riječkom nogometu prije devedesetih. Ministar u Plenkovićevoj vladi, uvijek visoko plasiran u HDZ-ovim strukturama, iz nekog je razloga procijenio da mu bliskost s predsjednicom više nije poguranac. Vidjet ćemo u ulozi čijeg će se prijatelja Butković sada pojaviti.

Budimo načisto: Kolinda tada, kad su je “butkovići” voljeli, i danas, kad je više ne vole, sasvim je ista osoba, jedino što je izloženost predsjedničke funkcije učinila da se njezine otprije očite osobine i deficiti s vremenom bolje vide nego u počecima, kad su se vješto i namjerno prikrivali. Neprijatelji koje je predsjednica putem stjecala učinili su sve, a i dalje namjeravaju činiti, da njene najveće slabosti dođu do punog, ponekad čak karikaturalnog izražaja. Utoliko sve ovo što se predsjednici događa cijelu posljednju godinu mandata i nije toliko njezino rušenje koliko - razotkrivanje.

Jednostavno: Kolinda Grabar-Kitarović bila je pop-up politički projekt, nešto što razmjerno jednostavno složiš, ali zato još lakše razmontiraš.

Teško je stvar s predsjednicom reducirati na to da si je u ona u startu izabrala krive suradnike pa “eto, nek joj sad bude kako je i zakuhala”. Niti je predsjednica sama birala suradnike s početka priče o Pantovčaku, niti bi, vrlo vjerojatno, bez upravo takvih suradnika uopće dobila izbore protiv Josipovića.

Nije bilo tako davno, pa se možemo prisjetiti: Kolinda Grabar-Kitarović uopće nije figurirala kao favoritkinja, ali se propagandistički stroj - koji se najvećim dijelom preklapa s današnjim aktivnim i pasivnim enturažom Miroslava Škore - silno trudio u kratkom roku izgraditi njen kult, što je u mnogim trenucima djelovalo groteskno, ali je, eto, tada nekako bilo prošlo.

No, ispod ambalaže ostala je istina: Grabar-Kitarović oduvijek je bila prilično ideološki obestrašćena, neutralna osoba, za HDZ čak ispodprosječno zainteresirana za zimzelene teme desnice. Ambicija, a nipošto ne ideja ili orijentacija, uvijek je bila glavni pokretač njezina suradljivog djelovanja u politici. S takvim pristupom mogla je, bez puno rizika, dugo preživjeti pri samom vrhu podjele vlasti u zemlji, negdje al pari Jandrokoviću - no njena silna želja i tadašnje potrebe HDZ-a lansirali su je u sfere u kojima se nije uopće ili se nije baš najbolje snašla.

Zbog toga što je sve vrijeme bila i ostala isključivo ovisna o arhitektima njezine prve pobjede, i nije se od njih nikad uspješno emancipirala, predsjednica je sada u košmarnoj potrazi za vlastitom publikom. U autentičnost njezina konzervativnog političkog uzemljenja ne vjeruje kritičan broj glasača. Iz tog, na momente neugodnog traženja proizlaze i različite nekontrolirane izjave kojima predsjednica na sebe skreće pozornost, ali i pozornost svojih hiperaktivnih protivnika koji gotovo svaki njen nastup uspijevaju okrenuti sebi u korist.

Kolinda Grabar-Kitarović nije nikad organski punila dvorane ni trgove; imala je publiku onda kad joj se publiku dovodilo, kao u emisijama “Milijunaša”, “Potjere” ili “A strane”. Uglavnom profesionalni pljeskači. Počela ju je gubiti čim su tu publiku krenuli odvoditi u neki drugi studio, gdje se snima show za neke druge izvođače.

U pet godina mandata nije uspjela izoštriti vlastito mjesto u politici na način da bi je itko, a kamoli običan glasač, mogao bez razmišljanja svrstati u odnosu na bilo koju važnu vrijednost, politički ili društveni cilj. Ona je sve to vrijeme provela plivajući na valovima očekivanja i trenutačnih potreba, držeći jedva glavu iznad površine, zamahujući tek toliko da se ne potopi. Nema, realno, te kontinuirane etape u njezinu mandatu koja bi se dala opisati kao faza građenja, sve je to uglavnom bilo samo žbukanje.

Kolinda Grabar-Kitarović nije se uspjela izgraditi kao akter, nego je ostala pretežno oružje u politici, pa zato na izborima u prosincu njen rezultat najmanje ovisi o tome što je govorila ili kakav je trag ostavila, a puno više o tome je li kao oružje i dalje potrebna ili je za to postao pogodniji netko drugi.

Drugim riječima, današnja predsjednica mogla bi, na sličan način kao i prije pet godina, “na silu” dobiti i ove izbore te tako obraniti mandat. Ali to jedino pod uvjetom da je nekome u interesu iznova joj dovesti publiku koju ona autentično i dalje nema. Nitko zasad ne pokazuje naročite sklonosti da ozbiljno, organizirano i uporno skuplja glasove za Kolindu Grabar-Kitarović. Oni koji su joj prije pet godina bili pri ruci, danas govore da je maksimum njihove pomoći to da se aktivno ne uključe u odmaganje.

Plenković, koji ju je tobože bio preuzeo od protivnika u HDZ-u, također ne izgleda kao strastveni navijač za njezinu pobjedu. Plenkovićeva stranka toliko je, pak, obuzeta sobom, da to trpi cijela država, pa što ne bi i današnja predsjednica. Tu i tamo postoje blokovi koji je i dalje podupiru, najviše zbog straha od njenih izazivača Škore i Milanovića, ali je pitanje koliko su ti krugovi utjecajni, to jest koliko su publike u stanju organizirati.

Predsjednici se lako može dogoditi da se približi rekordno niskim rezultatima iz najprotestnijih HDZ-ovih trenutaka, kao što su bila glasanja za Andriju Hebranga na predsjedničkim ili Jadranku Kosor na parlamentarnim izborima.

Kolinda Grabar-Kitarović u jednom je trenutku povjerovala da baš ona može biti odlučujući akter u ratu za HDZ. A sad joj prijeti da u tom produljenom obračunu postane prva veća usputna žrtva. Na kojoj se čak i političari Butkovićeva ranga mogu neometano iživljavati.