Pregovori o proračunu EU su teški jer su svi na neki način u pravu

Europska unija već kasni u procesu usvajanja višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Čak i kad bi se države članice dogovorile na samitu u četvrtak, bilo bi to u zadnji čas. U sjedištu EU upozoravaju na teške posljedice. Ne postigne li se dogovor za sljedeću godinu, neće biti novca gotovo ni za što osim za plaće službenika EU i humanitarnu pomoć. Neće biti novca ni za projekte iz kohezijske politike, ni za poljoprivredu, ni za bilo što drugo. I to u vrijeme kad se očekuje novi ciklus usporavanja rasta.

Zašto onda dosad nije postignut dogovor ako je to tako važno za EU? Zato što su države članice ukopane u svojim stajalištima, često suprotnim, a sve, na neki način, imaju čvrste argumente. I Europska komisija, i Europski parlament, i Europsko vijeće imaju različite stavove. I sve troje je u pravu. Kako možete reći državama koje više daju u EU nego što uzimaju da nemaju pravo kad traže manji proračun. Logično zvuči i argument da je EU manja za 65 milijuna stanovnika, otišla je država koja je uplaćivala 75 milijardi eura u sedam godina u proračun EU, pa bi i proračun trebao biti manji.

Ali imaju pravo i one države i one institucije koje iznose argument da su se svi složili da će se suočiti s novim izazovima, bolje nadzirati vanjsku granicu, više ulagati u znanost i istraživanje, u zaštitu okoliša te jačati sigurnost i obranu a da se zadrže tradicionalne politike i kohezija. Ako su se usuglasili o tim ciljevima, trebaju za to i osigurati novac.

Imaju pravo, primjerice, Nizozemci koji kažu da po glavi stanovnika plaćaju previše, ali i Bugari koji kažu da je njihov postotak koji plaćaju u EU znatno veći ako se usporedi s bruto nacionalnim dohotkom. Imaju pravo bogate države kad kažu da daju mnogo više nego što dobivaju iz proračuna EU, ali nisu u krivu siromašnije države kad im uzvraćaju da od projekata financiranih novcem EU profitiraju uglavnom poduzeća iz bogatijih članica.

Imaju pravo i stručnjaci u EU koji kažu da je proračun EU jako malen u usporedbi s nacionalnim proračunima, da države članice izdvajaju za EU manje od 1 posto BND-a, a za nacionalni proračun oko 40 posto. Dakle, građani EU otprilike izdvajaju za proračun manje od cijene jedne kave na dan. Međutim, u pravu su i one države koje kažu da su plaće birokrata u institucijama EU prevelike, katkad i deset puta veće nego u mnogim državama članicama za sličan posao.

Imaju pravo i oni koji kažu da nije tehnički moguće točno izračunati koja je država neto uplatitelj, a koja neto korisnik. Luksemburg, primjerice, iako je uvjerljivo najbogatija članica EU i jedna od najbogatijih država svijeta, može se računati kao neto korisnik EU novca zbog doprinosa zaposlenika institucija EU koje imaju sjedište u Luxembourgu.

Dakle, ovim argumentima, koji zvuče logično, može se unedogled pregovarati bez uspjeha. A, prema potrebi, brojkama i postocima može se prikazati kako manje zapravo može biti više i obratno. Novi predloženi proračun veći je nego onaj prije izražen u brojkama u milijardama eura. No, ako se računa prema postotku BND-a, on je manji. Jer prije su države davale oko 1,1 posto BND-a, a sada manje od toga. Do povećanja u brojčanom iznosu došlo je zbog inflacije i gospodarskog rasta.

Kakvi god bili argumenti s koje god strane, uspjeh u pregovorima na kraju će ovisiti o političkoj volji. Nije moguće svima udovoljiti, ali ni sve zakinuti. Još je gore ako se nekome udovolji, a druge zakine. Svi se pak slažu da će biti posljedica ako se ne dogovori višegodišnji financijski okvir. Kako su i programi i projekti koje treba u njih ugraditi višegodišnji, a i uplate mogu ići nekoliko godina, nužno je imati jasnu situaciju što prije. Posljednji višegodišnji okvir dogovoren je 2013. u zadnji čas.

Zato je apsorpcija fondova bila tako slaba u prve dvije godine, a sada, pred kraj je rasla. To će se dakle ponoviti, čak i ako se dogovor postigne na osmom samitu, jer smo u zadnjoj godini postojećeg financijskog okvira. No, bolje i u zadnji čas nego prekasno, i upravo to potiče predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela da po svaku cijenu traži kompromis na ovom samitu.