LINIJA ŽIVOTA

PREMIJER IZMEĐU BORBENE ESKADRILE I PROSVJEDA UMIROVLJENIKA Andrej Plenković proizvodi nestabilnost Hrvatske čije bi posljedice mogle biti nesagledive

 
 Damjan Tadic / HANZA MEDIA

Andrej Plenković proizvodi nestabilnost Hrvatske. Premda sam sebe voli predstavljati kao lidera političke stabilnosti. Premda je svojim apaurin nastupom donekle smirio naslijeđene podjele i atmosferu iracionalnih sukoba. Premda se čini kako je preuzimajući Agrokor u državne ruke demontirao tempiranu bombu koja je prijetila da će svojom eksplozijom zaljuljati cijelu državu. Svemu tome unatoč, premijer svojom inertnošću, a prije svega manjkom socijalnog filinga stvara pretpostavke za nastanak političke nestabilnosti s nesagledivim posljedicama.

Šef bi Vlade morao biti poput biciklista. Jer, ako ne vozi, odmah pada. Funkcija podrazumijeva stalno rješavanje problema. Nikako odlaganje. Nipošto stavljanje pomoćnih točkića, formiranje raznih povjerenstava, da mu održavaju balans. Mojoj pozornosti nije prineseno - kraljevskim će gardom ovih dana pokušati objasniti izostanak reakcije na očajnički poziv jedne žene da je spasi od nasilnika, slučajno jednog od vrlih HDZ-ovih muževa. Premijerov je posao da osigura funkcioniranje države, bez da se svaki problem mora prinijeti pozornosti njegova veličanstva.

Još je teži problem Plenkovićeva socijalna indiferentnost. Čak i kad funkcionira, premijer pokazuje silan manjak socijalne inteligencije. Kao da je rođen sa zlatnom žlicom u ustima, kao da nikad nije primirisao izvan, od stvarnosti naroda odvojenih, briselskih kancelarija. O teškom nerazumijevanju socijalne realnosti, pravom sljepilu, govori činjenica da gotovo istodobno, u razmaku od samo tjedan dana, država, s jedne strane, zaključuje natječaj za kupovinu vrtoglavo skupe borbene eskadrile, dok, s druge strane, hrvatski umirovljenici idu u prosvjed zbog svoje katastrofalne ekonomske situacije. S jedne strane država se ponaša poput pijanog bogatuna, s druge strane cicijaši. Plenković vodi Hrvatsku tako da povećava socijalno nezadovoljstvo. Još gore, povećava socijalne razlike, privilegiranost jednih na štetu drugih, i težak osjećaj socijalne nepravde.

Samo nekoliko recentnih primjera koji ilustriraju sklonost aktualne vlasti prema neracionalnim, neproduktivnim, pa i mahnitim troškovima. Prvo, već spomenuta nebeska konjica. Možda je normalno da ministar obrane, s iskustvom ratnog zapovjednika, sanja o borbenoj eskadrili. Pogotovo nakon što je u Beogradu upravo aterirala prva tranša ruske donacije s kvartetom MiG-ova. Dvije su se susjedne države, Hrvatska i Srbija, dale, izgleda, uvući u novi krug trke u naoružavanju, što njihove visoke pokrovitelje, Ameriku i Rusiju, može samo radovati. Možda im čak odgovara međusobno raspirivanje straha na Balkanu. Jer ni danajski pokloni više nisu besplatni. Donacija Rusije koštat će ratom iscrpljenu Srbiju oko 180 milijuna dolara. Ništa prema onome što je Hrvatska spremna potrošiti.

Ministar Krstičević sav je ponosan ovih dana objavio da će u idućih pet godina nabaviti dvanaest borbenih aviona. Navodno su Amerikanci sasvim neočekivano ponudili ne stare, nego potpuno nove F-16, koji bi mogli stajati 1,8 milijardi dolara. Barem je toliko nedavno platila jedna arapska država. Ali možda je premijer već dogovorio nekakav sconto povezan s rizičnim prebacivanjem američkog oružja na Bliski istok, što vjerojatno, kako otkriva portal Balkan Insight, “uključuje i oružje za sirijske ustanike”. Hrvatska je postala “neslužbena, ali važna logistička baza Pentagona“ nakon što je Njemačka krajem prošle godine izašla iz sličnog aranžmana sa SAD-om. U Vladi tvrde da je tranzit oružja preko Krka potpuno normalan i legalan posao, ali bojati se da bi takva operacija mogla naštetiti dosad jako kapitaliziranom imidžu Hrvatske kao sigurne zemlje.

Drugo, novi zakon o braniteljima, koji će povećati broj veterana i obim njihovih prava, pa onda i troškove države, izraz je pravog socijalnog autizma i potpune neodgovornosti. Neodgovornosti jer je Hrvatska i prema postojećim zakonima dostojno zbrinula braniteljske redove. Novim beneficijama - za koje je, prema izračunu Faktografa, godišnje potrebno dodatnih oko pola milijarde kuna, s tim da će se potrebe s vremenom povećavati, pa bi trošak do 2025. zaista mogao narasti na 5,5 milijardi - veteranska se populacija posve odvaja od ostatka Hrvatske, s realnom opasnošću da će animoziteti prema njihovim nabujalim pravima samo rasti. O prijetećem antagoniziranju jasno govori pobuna lokalne samouprave protiv u zakonu ministra Medveda zapisanoj obavezi da gradovi i općine s 250 milijuna godišnje financiraju braniteljske udruge, usput, bez prava da pitaju na što će poklonjene pare trošiti. Za mnoge lokalne jedinice, pa i cijelu državu to je nepodnošljiv teret, koji veteransku oligarhiju pretvara u grofove.

Treće, najnoviji podaci otkrivaju pravu eskalaciju zapošljavanja u državnoj administraciji. Plenković nije smanjio, nego je povećao broj ministarstava, pa je Hrvatska danas po broju ministara rekorder u EU. U odnosu na prethodne vlade imenovao je i rekordan broj državnih dužnosnika. Žestoko je povećao i rashode svog ureda. Kako su u 24sata izračunali, aktualni premijer troši, primjerice, četiri puta više nego Jadranka Kosor prije šest godina. Njenom je kabinetu godišnje dostajalo 2,8 milijuna kuna. Zoran Milanović odmah je troškove više nego poduplao. U njegovo vrijeme Banski su dvori stajali 7,9 milijuna kuna. Troškovi Plenkovićeva ureda u startu skaču na rekordnih 12,5 milijuna.

Bahatoj državi i njenoj vlasti nasuprot, građani su Hrvatske po mnogim osnovama teška sirotinja. Prvo, već spomenuti hrvatski umirovljenici u čitavoj su Europskoj uniji najjadniji. Pozivajući na prosvjede umirovljeničke organizacije, upozoravaju da trenutno prosječna hrvatska mirovina iznosi samo 38,5 posto od prosječne plaće, što je najmanje od svih europskih zemalja. U Vladi se sada hvale predviđenim rastom mirovina, ali kad se te računice malo razgrnu, onda je jasno da se zaostajanje mirovina samo produbljuje. Najviše rastu privilegirane mirovine, a obične i dalje ispod stope gospodarskog rasta. Samo u ovoj godini mirovine će kaskati za plaćama skoro tri posto, što je najveći godišnji zaostatak u proteklih 18 godina. To znači da siromašenje i propadanje senior generacije dobiva na ubrzanju i da im vlast premijera Plenkovića nije donijela nikakav boljitak.

Drugo, kako smo ovdje već pisali, prema nedavno objavljenom, prilično šokantnom istraživanju Europskog sindikalnog instituta, primanja su se hrvatskih radnika strmoglavila drastičnije nego u drugim zemljama EU. Recesijska je kriza povećala razlike između plaća u istočnim i zapadnim zemljama Europe, ali u Hrvatskoj je pad bio najdramatičniji. Na početku krize, 2008. godine, hrvatske su zarade iznosile 43,5 posto prosječnih zapadnoeuropskih, lani samo 36,9 posto. Dok su hrvatski radnici postajali sve siromašniji, državna se potrošnja nije smanjivala, nego je bujala. Eurostat tvrdi da je hrvatska država nepodnošljivo preskupa, skoro 50 posto skuplja od europskog prosjeka. S jedne strane, po troškovima za plaće političara i državne administracije Hrvatska je rekorder u EU. S druge strane, rekordno su niska izdvajanja za socijalnu zaštitu, mirovine, djecu, bolesne, nezaposlene… Plenkovićeva Vlada nema namjeru rezati državne rashode niti raspoloživa sredstva pravičnije distribuirati.

Treće, o teškom manjku osjećaja za socijalnu stabilnost govori i činjenica da od recentnog ekonomskog rasta ogromna većina građana nema nikakve koristi. Da u skoku BDP-a unazad dvije godine njihov standard ne participira. Kako u Globusu analizira profesor Ivo Bićanić, više od tri milijuna stanovnika Hrvatske, preciznije 3,2 milijuna, nije u svom životu osjetilo nikakav pomak nabolje, a samo se 230 tisuća, ili jedva šest posto, može smatrati dobitnicima. Benefite gospodarskog rasta osjeća ekonomska elita, najbolje plaćeni, siromašni su još više potonuli. Nejednakosti u raspodjeli plaća dodatno su se produbile. Gubitnicima, kako kaže Bićanić, raste samo osjećaj nepravedne zakinutosti. Vlada premijera Plenkovića potpuno ignorira taj problem, dodatno ga privilegiranjem svojih klijenata i poreznom politikom čak pojačava.

Socijalno nezadovoljstvo očito ogromnih razmjera, tempirana bomba na kojoj Hrvatska sjedi, može biti opasno nimalo manje od sloma Agrokora. Ali Andrej Plenković tu opasnost potpuno ignorira. Premda bi moralo biti kristalno jasno da u zemlji velikog socijalnog nezadovoljstva ne može biti političke stabilnosti. Čini se da premijer ništa nije naučio iz jačanja populističke desnice po Europi i Americi. Najnovije i na njemačkim izborima. Nagli prodor desničarske Alternative za Njemačku (AfD), kako pokazuju istraživanja, u velikoj je mjeri rezultat sve masovnijeg prosvjednog stava. Birači traže alternativu jer tradicionalne političke stranke ne reagiraju na njihovo nezadovoljstvo i frustracije, na osjećaj zanemarenosti, neuvažavanja, deprivilegiranosti i ugroženosti. Nije dovoljno rezati ekstremiste, treba ukloniti razloge nezadovoljstva. Plenković političku stabilnost vidi kao stvaranje čvrste parlamentarne većine. To je svakako nužno, ali nije dovoljno. Nije dovoljno složiti koaliciju s ovima ili onima. Bez povjerenja građana sva je ta arhitektura vlasti na klimavim nogama. Nema političke stabilnosti bez zadovoljnog naroda, bez barem minimalne socijalne kohezije. Aktualna Vlada u tom pogledu ništa još nije napravila. Upravo suprotno, socijalne podjele dodatno produbljuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:05