Priča o Uljaniku - još jedna pouka o važnosti vlasničke odgovornosti

Hrvatska se trese zbog krize Uljanika, radnici marširaju ulicama, ministar financija strepi zbog milijardi kuna jamstava koje bi mu mogle sjesti na račun, a lokalni političari upozoravaju na opasnost daljnje propasti strateški važne industrije. Situacija je, dakle, vrlo poznata. Proživjeli smo je mnogo puta, u raznim varijacijama i s raznim akterima. A svaki put, bez obzira na to o kojoj se temi radilo, prije ili poslije javio bi se neki smireni glas razuma, pa mudro upozorio da se u rješavanju svojih problema samo trebamo ugledati na druge - mahom uspješnije - države.

Koliko smo samo puta čuli rečenicu: “Pa ne moramo mi izmišljati toplu vodu kad su Nijemci već proveli dokazano uspješna rješenja”. Taj koncept društvenotvornog prepisivanja, dakako, aktiviran je i u najnovijoj hrvatskoj drami, pa se već u medijima ispisuju opširne analize s preporukama za dugoročnu održivost hrvatske brodograđevne industrije na temelju iskustava njemačkih, nizozemskih i talijanskih škverova.

Daleko od toga da poteze uspješnijih od sebe ne treba pratiti i proučavati, no ideja da se politički, ekonomski ili bilo kakav društveni progres može ostvariti lijenom “copy - paste” implementacijom tuđih ideja, osmišljenih i provedenih u posve drukčijim okolnostima i uvjetima, jedna je od najštetnijih hrvatskih zabluda. A ono čega smo ovih dana svjedoci u Uljaniku zapravo je tužni dokaz toga. Jer, ako je ijedna uvezena mantra tijekom posljednja dva desetljeća kontinuirano zagovarana u ovdašnjem društvu, onda je to ona o nužnosti jačanja ovlasti radnika u upravljanju u nadzoru poslovanja trgovačkih društava. Ta ideja, dakako, nije autentično hrvatska. Već godinama se na globalnoj sceni vode rasprave o tome bi li takva uloga radnika bila blagotvorna za dugoročnu održivost kapitalističkog sustava.

Tek prije nekoliko tjedana vrlo popularna američka političarka Elizabeth Warren u službenu proceduru Zastupničkog doma Kongresa pustila je zakon koji bi radnicima korporacija s prihodom većim od milijardu dolara godišnje omogućio da biraju do 40 posto članova upravnih i nadzornih tijela. Ideološki uzor za taj zakon, kao i za većinu sličnih diljem svijeta, njemački je Zakon o suodlučivanju radnika iz 1976. godine, koji radnicima kompanija s više od dvije tisuće zaposlenih, bez obzira na vlasništvo, daje pravo da tajnim glasovanjem biraju do polovice članova nadzornog odbora.

Taj model generalno se smatra temeljem njemačkog socijalnog konsenzusa i gospodarskog procvata Njemačke u posljednjih 50 godina, posebno u kontekstu stalnih napora za povećanje produktivnosti rada. Ipak, valja pritom imati na umu da se radi o sustavu koji svoje kulturološke korijene vuče još od srednjovjekovnih obrtničkih cehova, a da su njegovi regulativni zameci prisutni u uspostavi radničkih vijeća sredinom prošlog stoljeća. Može li se onda takav sustav građen generacijama, s istim efektima, preslikati u društvo koje se ozbiljno razlikuje temeljnim vrijednostima, običajima i ustrojem?

U Hrvatskoj su ideje radničkog sudjelovanja u upravljanju tvrtkama utemeljene prije svega na tradiciji samoupravnog socijalizma, no “public appeal” rastao im je zbog toksičnih efekata lešinarskog kapitalizma prve faze privatizacije 90-ih. U tom kontekstu, i pozivi na njemačke uzore bili su učestali, a radničko pravo na sudjelovanje u odlučivanju u tijelu upravljanja poslodavca vrlo je precizno definirano člankom 164 aktualnog Zakona o radu. Famozni ESOP model radničkog dioničarstva - daljnja derivacija ideje o inkluziji radnika u menadžment kompanija - uglavnom se javnosti prezentirao kao uspješan, ponajprije na primjeru rijetkih tvrtki u kojima je primijenjen. A onda je u gubitke zapao Uljanik, a otkriveni gubici, teški više milijardi kuna, šokirali su radnike. Radnike koji posjeduju 47 posto dionica tvrtke.

Pa su radnici izašli na ulicu tražeći smjenu Uprave, pomoć od države i odlazak s vlasti lokalnih političara iz IDS-a. Smjenu uprave koju su posredno kao dioničari sami imenovali, pomoć od države koja im je tek prije nekoliko godina uz ozbiljan diskont i prodala dionice tvrtke u kojoj su zaposleni te odlazak IDS-a za koji već 20 godina kontinuirano glasuju na demokratskim izborima...

Utoliko bi se priča o Uljaniku mogla tumačiti kao krah ideala radničkog upravljanja, no suštinski se radi o još jednoj pouci o važnosti vlasničke odgovornosti. Vlasnička odgovornost, kako su sami radnici često upozoravali, podrazumijeva uvažavanje interesa suprotnih svojima te donošenje kratkoročno neugodnih odluka radi dugoročne koristi.

Našavši se u cipelama svojega nekadašnjeg klasnog neprijatelja, radnici Uljanika pali su na ispitu, pokazavši se kronično nezainteresiranima za bilo koju temu širu od isplate “pošteno zarađene plaće” i nezainteresiranima za bilo kakav angažman koji uloga aktivnog vlasnika podrazumijeva. Nekadašnji srpski političar Nikola Pašić, suočen s kritikama opozicije da se britanski premijer Gladstone nikada ne bi ponašao poput njega, hladno je odgovorio: “Kakvi ste vi Englezi takav sam i ja Gladstone”.

Parafrazu takve poruke valja uputiti pulskim radnicima: “Kakvi ste vi vlasnici takvo je i Uljanik poduzeće”.