Problemi s terminom "liberalizam"

Termini "liberalna" i "neliberalna" demokracija postali su stalne točke u našem političkom vokabularu. No umjesto da prosvijetle i obogate naše razumijevanje sadašnje politike, fraze su poslužile kao pomoć protivnicima demokracije koji se prikrivaju kao demokrati.

Dvije su negativne posljedice pokušaja da se demokratski sustavi ideološki određuju "liberalnima" ili nekim drugim epitetima. Prvo, zamućuje koncept liberalizma i miješa ga sa specifičnim ideologijama ili politikama - bilo europskim laissez faire liberalizmom ili ljevičarsko-socijalnim američkim liberalizmom. I drugo, omogućava različitim nedemokratskim snagama da tvrde da su oni također demokrati koji samo određuju vlastitu verziju demokracije.

U svojoj originalnoj inkarnaciji iz 19. stoljeća liberalizam je bio gotovo sinonim za demokraciju i bio je u oštroj opoziciji svim oblicima tiranije. U nastajućim liberalnim sustavima volja naroda bila je predstavljana kroz nadmetanje stranaka na redovitim izborima unutar ustavnog i zakonskog okvira. No vremena su se promijenila od doba kad su cvale zapadne demokracije i liberalizam je dobio različite nove konotacije. U SAD-u termin nosi teško breme jer se povezuje s ljevičarskim krilom Demokratske stranke. Povezan je s izrazitom intervencijom vlade u ekonomiju, distributivnom ekonomijom, širokim sustavom socijalne zaštite i podrškom za individualne spolne slobode. U Europi je liberalizam postao blisko povezan s globalizacijom, monetarizmom i gubitkom nacionalnog suvereniteta u korist međunarodnih institucija.

Kao rezultat ovih promjena definicije, antiliberali su postali ponosni na termin "neliberalna demokracija" ili čak "antiliberalna demokracija". Zapravo, što ih se snažnije napada kao "neliberale", to postaju osioniji. Neki neliberali preferiraju još veću posebnost pa se definiraju kao "konzervativni demokrati" ili "patriotski demokrati" u oštroj suprotstavljenosti "liberalnim demokratima". Iako su većina konzervativaca i patriota demokrati i poštuju Ustav i vladavinu prava, neki populistički političari nastoje ograničiti političku i ideološku konkurenciju te tako iskićuju krinku onoga što se čini demokratskom alternativom. U recentnom primjeru institucije EU optužile su mađarsku i poljsku vladu zbog različitih restriktivnih mjera, poput uplitanja u pravosudni sustav i opstrukcije medija. Ali, umjesto da naglase da je podrivanje sustava provjere i uravnoteženja nedemokratsko, previše analitičara je istaknulo da je "neliberalno". Ljevičarska "politička korektnost" također je pridonijela jačanju protudemokratskih populista. Radikalni populisti hrabre javni bijes protiv onoga što se opisuje kao uskraćivanje slobode izričaja u čemu ljevičarski ili liberalni establishment ograničava javni rječnik. Trumpova kampanja poigravala se takvim percepcijama kako bi stekla podršku među konzervativnim i biračima radničke klase tijekom predsjedničkih izbora. Međutim, osuda "političke korektnosti" pomaže rasistima i ksenofobima da tvrde kako protudemokratski liberalizam ne bi trebao njihove predrasude stavljati izvan zakona. Dodatni je izvor konfuzije i konflikta, posebno u SAD-u, etiketa "progresivnosti" koju je prihvatio ljevičarski sektor Demokratske stranke. Ne samo da je takva samodefinicija arogantna i odbacuje druge političke pozicije - smatrajući da je u suprotnosti sa svima drugima koji su "regresivni" - ona je okaljana jer su je koristili komunisti tijekom hladnog rata.

Etiketa "progresivnosti" služi podjeli društva i supstancijalno pomaže radikalnim desničarskim populistima koji se predstavljaju kao tradicionalisti i konzervativci. Svaka kvalifikacija pojma "demokracija" također omogućava iskrenim autokratima da se predstavljaju kao demokrati. Najprimjereniji je dokaz "upravljana demokracija" Vladimira Putina, termin koji se pojavio nedugo nakon što je Putin došao na vlast 2000. godine kako bi prikrio njegovu redukciju demokratskog razvitka.

Moskva ima dugu tradiciju prisvajanja i izobličavanja zapadnih koncepata. Jedan od najozloglašenijih primjera je teza o "narodnoj demokraciji", termin primijenjen za satelite sovjetskog bloka. Sustav vlasti u tim zemljama nije bio ni demokratski, niti ga je određivao narod, nego "progresivna" komunistička elita koju je postavljao Kremlj. Trenutna prijetnja europskoj demokraciji dolazi od populističkih radikala. Nažalost, njemački ministar financija Wolfgang Schäuble i drugi dužnosnici naivno im pomažu tvrdeći da bi EU trebala ojačati svoju ulogu čuvara "liberalnog svjetskog poretka" jer je SAD prihvatio "skeptičan" stav prema toj ulozi. Oni se nenamjerno izlažu optužbama da nameću poseban svjetonazor i političke recepte europskim nacijama radije nego da brane temelje demokracije. Putin redovito uskače u liberalne i globalističke rasprave bilo napadajući Washington zbog njegovih jasnih pokušaja da stvori "jednopolarni" svijet, bilo grdeći Bruxelles zbog nametanja nepopularnog liberalizma. Moskovska je poruka da su "liberalne demokracije" samo jedna varijanta demokracije i da će Rusija braniti alternative suprotne američkoj ili europskoj globalizaciji. No, ruska "suverena demokracija" pokazuje se kroz ograničenu političku opoziciju, susretljiv parlament, kontrolirane medije i policijsku represiju protiv prosvjednika. U doba ideološke konfuzije i terminološke simplifikacije bilo kakva definicijska kvalifikacija demokracije mora se tretirati s ozbiljnom sumnjom i skepsom. Prije svega, izvorni demokrati moraju izbjegavati da ih se uvuče u semantički košmar gdje se gotovo bilo koji sustav može predstavljati kao demokracija i steći valjanost unatoč svom omalovažavanju temeljnih demokratskih principa.