Iako su Petro Porošenko i Vladimir Putin razgovarali na ruskom, govorili su različitim jezicima - napisao je utjecajni moskovski Komersant o prvom susretu dvojice lidera susjednih država Rusije i Ukrajine na neutralnom bjeloruskom teritoriju, u Minsku tijekom sastanka Carinske unije - političko-ekonomskog saveza na području bivšeg SSSR-a kojim Rusija nastoji parirati Europskoj uniji.
Dakle, sastanak predsjednika dviju “(polu)zaraćenih” država, osim izražene dobre volje i obostrane želje za mirom i “reguliranjem sukoba”, nije dao neke velike razultate jer su sugovornici pristupili razgovorima s različitih pozicija. Naime, Ukrajina Rusiju smatra aktivnim dijelom ratnih sukoba koji već pola godine potresaju istok te zemlje te glavnim huškačem, opskrbljivačem i sponzorom proruskih separatističkih pobunjenika, dok Kremlj s indignacijom odbija takvu preraspodjelu uloga u tom sukobu, smatrajući “taj građanski rat” unutarnjim ukrajinskim problemom u smirivanju kojeg će Moskva, kao velika i zainteresirana velesila, “rado pridonijeti i dati svoj pozitivni obol”. Putin je u ovom sukobu izabrao nama na ovim prostorima poznatu taktiku Slobodana Miloševića, koji je zauzimao pozu da Srbija nije umiješana u ratove u Hrvatskoj i BiH, ali “će rado pomoći koliko je u njezinoj moći da se razaranja i krvavi sukobi zaustave”.
S druge strane, ni Petro Porošenko nije lud za prekidom vatre (već se govori o više od dvije tisuće poginulih, a neki izvori spominju i dvostruko veću brojku) na istoku zemlje jer na terenu ukrajinske snage dobro stoje i u naletu su. Osim toga, dok traje rat, traje i kompromitacija Rusije, sankcije se nastavljaju, a Moskva je u neugodnoj poziciji, a samom Porošenku rastu i ambicije i popularnost u vlastitoj zemlji. On je trenutno neprikosnoveni vladar (svog dijela) Ukrajine. Pitanje je kome u ovom trenutku više odgovara primirje. Možda Moskvi jer oteže vrijeme i može dati predah proruskim pobunjenicima da srede svoje redove. No Ukrajinci traže od Moskve obećanje da će prekid vatre biti obostran, a Putin takva obećanja (kao strana izvan sukoba) ne želi ili kako se kaže - ne može - dati. Putin tako kaže kako Moskva ne može iz tih razloga pregovarati o uvjetima primirja između Donbasa i Ukrajine, već samo “pridonijeti stvaranju atmosfere povjerenja između zaraćenih strana”.
Stvari s pozicijom Rusije su više-manje jednostavne. Vladimir Putin, odnosno Moskva, ne smatra novoizabranog predsjednika Petra Porošenka, odnosno Kijev, adresom i sugovornikom s kojim on (Putin) treba pregovarati i donositi zaključke o tom ratu i budućnosti tog dijela Ukrajine. To za Moskvu nije Kijev. Naravno, da on (Putin) ne misli pri tome da Rusija mora biti sa strane i da se njezina (njegova) riječ neće čuti i biti jedna od glavnih, ali on (Putin) sve želi riješiti na relaciji Moskva - Washington - Berlin. Po staroj logici velesile, naslijeđenoj još iz hladnoratovskih i sovjetskih vremena, u Moskvi smatraju da se ovakvi sukobi i problemi rješavaju u pregovorima velikih, a “mali” se tek izvijeste i tu su da slušaju i provedu odluke. Zato Putin i ne želi “samostalne” pregovore s Kijevom jer ionako misli da Porošenko sve radi po američkom i(li) njemačkom naputku, pa zašto onda pregovarati s “pijunom” - kad je “kraljica” tu. Putin nije prebolio Ukrajinu jer bi njen (konačni) gubitak (zauzimanjem/oslobađanjam Donjecka i Luganska od strane ukrajinske vojske, to bi bio kraj rata i ruskih nadanja) mogao samom ruskom predsjedniku stvoriti probleme u Kremlju, a on to svakako ne želi sebi priuštiti.
Naime, Rusija bi rado zamrznula sukob na dulje vrijeme te ili da dovede situaciju da se Donjeck pretvori u novu Abhaziju ili Pridnjestrovje ili da se dogovori federalizacija Ukrajine (Njemačka, navodno, nije protiv toga), ali bi to onda najvjerojatnije dovelo do “bosnizacije“ Ukrajine jer bi se na istoku stvorila nekakva “Republika Ruska”. No problem je da u ovom trenutku Barack Obama nije voljan da s Moskvom tête-à-tête rješava ukrajinski čvor.
Osim toga, Rusija ne želi da se (prvenstveno) NATO te u dogledno vrijeme EU proširi na Ukrajinu, a garanciju za to Vladimir Putin išće u Bijeloj kući, a ne na zamućenim obalama Dnjepra, jer takva strateška rješenja ionako neće donijeti (niti o njima ovise) ni Porošenko ni Vrhovna Rada, ma koliko Ukrajinci tome težili. A što se tiče samog rata, Putinu odgovara da on potraje, postane za medije i svjetsku javnost dosadan i rovovski te uđe u snijeg i stepske vijavice, jer “zima je rusko vrijeme”. Tenkovi će zapeti u smetovima, plin će tada biti kurentna roba u Ukrajini te pogotovo Europi, a zna se čija je ruka na ventilu. Osim toga, što se više bude svijet bavio istokom Ukrajine, manje će misliti na Krim. (Koji Krim?!).
Dakle, ruska pozicija je više-manje jasna i teško da će tu doći do promjena, ma koliko Obama i Merkel Putina upućivali na Porošenka kao ravnopravnu stranu u pregovorima.