Rascijepljena EU ne može imati jedinstvenu monetarnu politiku

Nakon devet mjeseci pada cijena proizvođača na domaćem tržištu, opasnost od deflacije konačno je i u Hrvatskoj privukla pozornost šire stručne javnosti, a ne samo rijetkih usamljenih ekonomista. Razlog zanemarivanja pada proizvođačkih cijena svakako je i u tome što je on u početku bio vrlo mali, a rast maloprodajnih cijena zamjetan. Zadnjih šest mjeseci, međutim, pad proizvođačkih cijena je vrlo intenzivan, a rast maloprodajnih minimalan, što znači da između proizvođačke i opće deflacije stoje još samo trgovački lanci. No, čim pad proizvođačkih cijena bude brži od tri posto, statistika će zabilježiti i opću deflaciju u Hrvatskoj. To bi se moglo dogoditi sljedećeg mjeseca.

Pad domaćih kunskih cijena, uz kunu stabilnu prema euru, znači pad ukupnih domaćih troškova proizvodnje, “internu deprecijaciju”, a ona povećava hrvatsku konkurentnost u zoni eura. Povećala bi i hrvatsku konkurentnost i u ostatku svijeta, samo kad bi euro ostao barem stabilan prema dolaru, jenu i valutama zemalja u razvoju. Deflacija je, međutim, pogubna za oporavak domaće ekonomije i izlazak iz prezaduženosti privatnog i javnog sektora. Zato ju je ekonomist Nobelovac Paul Krugman i nazvao “crnom rupom” ekonomije.

Zašto je za izlazak iz krize prezaduženosti potrebna inflacija, što za posve euroiziranu Hrvatsku zapravo znači inflacija cijena izraženih u eurima? To su sjajno objasnili Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff u knjizi “Ovaj put je drukčije”: sve zemlje koje su u povijesti izašle iz velikih dužničkih kriza učinile su to pomoću kombinacije inflacije i financijske represije. Inflacija relativno snižava dugove, a represija ne dopušta da se trošak preko kamate vrati dužnicima. Inflacija nagriza vrijednost novca na štednji pa potiče potrošače da ga troše, a onda i poduzetnici mogu zaraditi, investirati, zapošljavati.

S deflacijom je obrnuto. Ona novac na štednji čini vrednijim pa smanjuje i odgađa potrošnju privatnog sektora, a s njom i investicije i zapošljavanje. Deflacija dugove čini relativno većima pa tjera građane i poduzeća na razduživanje, na još manju potrošnju i još veću štednju. Ekonomija tako upada u spiralu poniranja, u “crnu rupu”, u dugotrajnu depresiju iz koje se vrlo teško izvlači.

I većina zemalja u njezinu okruženju, a od prosinca i sama Hrvatska, prema Eurostatu tone i u deflaciju maloprodajnih cijena, a ne samo proizvođačkih, u Krugmanovu ekonomsku “crnu rupu”. Za zaustavljanje deflacije na južnom obodu zone eura, a time i u Hrvatskoj, za potrebnu inflaciju u eurima, bila bi nužna snažna intervencija Europske središnje banke, veliko popuštanje monetarne politike. Ali, Europska središnja banka oklijeva to učiniti.

Predsjednik ECB-a Mario Draghi prije dva tjedna iznio je procjenu da deflacija ne prijeti Europi pa je i ECB svoju ključnu kamatnu stopu ostavio na 0,25 posto na godinu. “Europska središnja banka i njezin predsjednik uprave slijepi su za deflaciju”, uslijedili su komentari analitičara koji su tome odmah pronašli i uzrok...

Premda zemlje južne periferije EU i eurozone dramatično brzo zaranjaju u pogubnu deflaciju, u Njemačkoj, Finskoj, Austriji i Nizozemskoj inflacija je blizu ili oko idealnih dva posto, koje službeno “cilja” i ECB. Zato te zemlje ne dopuštaju ECB-u “labavljenje” monetarne politike koje bi pomoglo Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Cipru.... i Hrvatskoj. Još jednom se pokazalo da Europa, ekonomski rascijepljena na dva ekonomski tako različita bloka, ne može imati jedinstvenu monetarnu politiku, takvu koja bi istodobno koristila i uspješnom i posrnulom dijelu Unije. No, ECB-ovo oklijevanje imalo je za Hrvatsku i dodatnu neželjenu posljedicu: izostanak borbe protiv deflacije ojačao je euro prema dolaru i tako poništio pozitivne učinke hrvatske “interne deprecijacije” prema svjetskim dolarskim tržištima...

Sve to skupa vodi hrvatsko izvozno gospodarstvo u slijepu ulicu: njemu se ne može pomoći pravom deprecijacijom kune, kako se tvrdi, niti “internom deprecijacijom”, ali ni deprecijacijom eura, kako sada stvari stoje. Jedini je logičan izlaz u intenzivnoj i suvremenoj industrijskoj politici, ali Vlada premijera Milanovića, kako pokazuje ovih dana predstavljena industrijska strategija, ni tu ne ostavlja neku nadu.