Gledajući striktno zakonski, savjetodavni referendum o energentu trećeg bloka termoelektrane Plomin, održan na Labinštini potkraj siječnja, nije uspio. No, nastavlja se borba protiv ugljena u Plominu.
Prije mjesec dana Gradsko vijeće Labina jednoglasno je usvojilo i poslalo Vladi, Saboru i Istarskoj županiji očitovanje protiv gradnje Plomina-C na ugljen. Prije dva tjedna vijećnici Županijske skupštine zaključili su da je referendum zapravo uspio: premda je na njega izišlo samo 36,6 posto birača s područja Labinštine, oni su dovoljno reprezentativan uzorak po kojem se vidi da je 94 posto svih tamošnjih stanovnika protiv ugljena kao energenta trećeg bloka TE Plomin. “Pa neka sada Vlada odluči hoće li ići protiv volje građana”, rekao je vijećnik Tedi Chiavalon. Istarski župan Valter Flego predložio je da se ugljen izrijekom onemogući izmjenama županijskog Prostornog plana.
Očito, unatoč “neuspjelom” referendumu, konflikt investitora i lokalnog stanovništva zbog energenta za Plomin-C ne prestaje se zaoštravati. No, bez obzira na ekologiju, isplativost elektrane i sve ostalo, stanovnici Labinštine i opatijske rivijere imaju i moralno pravo u dogledno vrijeme biti oslobođeni sumpora, dušičnih spojeva i pepela, koje trpe od 1971., kada je Tito svečano pustio u rad Plomin-1, i sigurno će ih trpjeti još 15-20 godina do prestanka rada Plomina-2.
Istina je, kada se Plomin-1 ugasi, a Plomin-C sagradi, pa nastave raditi postojeći blok 2 i novi blok C, emisija sumpora trebala bi biti manja 54 posto, a dušičnih spojeva manja za četvrtinu, ali pepela samo 13 posto manja. Po grafovima iz Studije utjecaja na okoliš, ne čini se da će emisija pepela biti prosječno manja. Unatoč zagađenju, zrak bi u okolici TE Plomin trebao ostati unutar zakonskih okvira za prvu kategoriju, dakle, koliko je znanstvenicima poznato, bez bitnog utjecaja na zdravlje ljudi. Ali, zašto Labinjani ne bi imali pravo da - za, recimo, 20 godina - sumpor, dušični otrovi, ozon, teški metali, taloženje pepela, pa i vizualno zagađenje, ne budu sto posto uklonjeni iz njihova života? Zar bi oni još 30-35 godina trebali gutati pepeo i iz Plomina-C samo zato što to ne želi nitko drugi u Hrvatskoj?
Kada je, na primjer, Luka Ploče nedavno odlučila svoj biznis s pretovaro m ugljena proširiti i na proizvodnju struje iz ugljena, u Pločama je održan referendum na koji je izišlo više od 60 posto birača i 91 posto njih bilo je protiv termoelektrane. Nakon toga investitor je odustao od gradnje u Pločama, pa će elektranu vjerojatno sagraditi u Mostaru.
Prosvjed građana protiv gradnje TE - Tomislav Kristo / CROPIX
Već na prvu pomisao da bi se termoelektrana na ugljen gradila negdje podno Velebita lokalni su stanovnici digli pobunu: te škodit će nacionalnim parkovima, te uništit će turizam. A zar Učka nije park-prirode, zar na Opatijskoj rivijeri, gdje se taloži pepeo iz Plomina, nema turizma? Povrh svega, Plomin-C je Labinštini zapravo podmetnut protuzakonito.
U Programu prostornog uređenja RH, koji je Sabor usvojio 7. svibnja 1999., piše da se “do 2015. godine u Republici Hrvatskoj neće graditi niti istraživati, odnosno ispitivati mogućnost gradnje termoenergetskih objekata na ugljen kao i nuklearnih elektrana”.
Tu rečenicu navodno su predsjedniku Tuđmanu podvalili njegovi tadašnji savjetnici za energetiku. Energetičari su bili šokirani, no brzo su se pribrali. “Pomnom analizom teksta”, kako danas kaže jedan upućeni insajder, zaključili su da se zabrana odnosi na nove lokacije, a Plomin je postojeća. Štoviše, blok Plomin-C ne bi ni bio nova elektrana, nego “zamjena i modernizacija” Plomina-1, makar ne baš na istom mjestu i premda pet puta veće snage...
Ukratko, kad nitko drugi nije htio, stanovnici Labinštine dobili su novu elektranu htjeli-ne htjeli. Logika je, otprilike, bila sljedeća: evo vam još 40 godina zatvora samo zato što vi već jeste 40 godina u zatvoru, pa vam nova kazna neće teško pasti.
Sve to ne znači da Hrvatskoj nije potrebna još jedna jaka, stabilna i robusna termoelektrana na ugljen. Hrvatska mora postići energetsku samostalnost i sigurnost opskrbe da ne bi dovodila u opasnost sustave susjednih zemalja, a sada veliki udjel struje u potrošnji uvozi (2013. oko 15 posto). Ugljen je pritom pože-ljan energent jer je obilan i ima ga posvuda, a i daje i relativno jeftiniju struju.
No, uz Plomin-C na ugljen vezuju se i mnoge nepoznanice: koliko će ga stajati dozvole za ispuštanje CO2, koliko će imati prilike sa svojom cijenom struje proizvoditi i izlaziti na mrežu, kako će hvatati i zbrinjavati svoj CO2 kad mu to postane obveza? Ne sumnjamo da o svemu tome investitori i te kako razmišljaju i da planiraju različita rješenja za te probleme. Ali, i Istrani imaju još jedan as u rukavu: za kotao na ugljen investitor mora od njih zatražiti i dobiti građevinsku dozvolu. Istrani bi je odmah bili spremni dati, ali za plinsku turbinu.
U javnost je procurilo da Japanci od HEP-a traže za struju iz Plomina-C više od 60 eura za megavatsat. A po toj cijeni isplatila bi se i plinska elektrana s dodatnim iskorištavanjem topline. S tom toplinom mogli bi se u okolici Plomina pokrenuti mnogi novi i profitabilni “zeleni” biznisi, koje je država obećala lokalnom stanovništvu i kad se gradio Plomin-2, ali ništa od toga nije se ostvarilo. Je li konačno došlo vrijeme da se sve te nepravde isprave?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....