EKONOMSKI ANTIBARBARUS

RATKO BOŠKOVIĆ Onaj tko je jamio ne ide sucu nego povjesničaru ekonomije

Posljedice presude po kojoj čak ni Ustav ne može pobiti zakonsku zastaru za pretvorbeni kriminal
 Vladimir Dugandžić/Cropix

Nakon presude Ustavnog suda da se ni Ustavom ne može ukinuti zakonska zastara za pretvorbeni kriminal, čak ni za onaj počinjen iskorištavanjem ratnog stanja, hrvatska tranzicija iz komunizma u kapitalizam definitivno napušta područje pravosuđa i prelazi u područje povijesti političke ekonomije. “Tko je jamio, jamio je”, kako je to svojedobno seljački lucidno rekao Ljubo Ćesić Rojs. No, znamo li tko je “jamio”? I kako se to “jamilo”?

Za široku javnost čitava je hrvatska pretvorba i privatizacija bila jedna velika pljačka, neobuzdano bogaćenje “200 obitelji” pod patronatom vladajuće bulumente i masovno uništavanje navodno izvrsnih samoupravljačkih tvrtki. Ali, na kraju balade, doznajemo da je za ratno profiterstvo doneseno samo osam presuda, podignuto 49 optužnica i pokrenuto 12 istraga. Veliki dio njih nema veze s pretvorbom i privatizacijom.

Ako se može govoriti o specifično pretvorbenim i privatizacijskim sudskim procesima, onda bi tu možda mogli spadati oni koji se vode protiv Josipa Gucića, Miroslava Kutle, Đure Gavrilovića, Feliksa Unkovića (Laurus). Spala knjiga na četiri slova. A ako se zna da je u Hrvatskoj “pretvoreno” i privatizirano više desetaka tisuća bivših društvenih samoupravnih poduzeća, otkud onda u javnosti predodžba o općoj pljački, otimačini, marčapiji, masovnom “jamljenju”?

Dok je to bilo sub judice, o tome se nije ni smjelo raspravljati. Sad očito dolazi vrijeme da se na to pitanje dade hladan i objektivan odgovor s adekvatne vremenske distance. Ne zato da se nekoga optužuje, da se nekome razbijaju njegove ideološke zablude ili predrasude, ili da se nekome osigura opravdanje za ogorčenost zbog vlastite ekonomske propasti, nego zato što je to dragocjeni dio povijesti razvoja hrvatskog društva, bogat i zanimljiv, uzbudljiv i dalekosežan.

Kao novinar Globusa i Nacionala pratio sam pretvorbu i privatizaciju izbliza. Razotkrio sam većinu pretvorbenih malverzacija, od iskorištavanja direktorskih položaja u društvenim poduzećima i veza s bankarima, preko izvlačenja novca za kupnju dionica preko osiguranja, do fiktivnih dokapitalizacija, takozvanih menadžerskih kredita i raspolaganja novcem privatiziranih poduzeća kao osobnom imovinom.

Kao novinar ne mogu se požaliti, nakon tih članaka mnogi su zakoni promijenjeni, postupci poništeni, novac vraćen tvrtkama, a mnogi su ljudi dobili otkaz ili drukčije izgubili utjecajne položaje. Ali, kao suosnivač i suvlasnik tih novina skupo sam to platio, u oba slučaja je HDZ s malo novca brzo i lako rasturio ekipe koje su ih radile.

No, kad se danas zamislim, jako mi je teško razlučiti koje su od tih malverzacija bile eklatantna kaznena djela, a koje za kapitalističke odnose standardna spretnost, lukavstvo, prodornost, vještina.

Također, nakon propasti mnogih privatiziranih poduzeća i gubitka stotina tisuća radnih mjesta još je teže bilo razlučiti što je bila posljedica bezgranične gramzljivosti ili upravljačkog diletantizma novopečenih tajkuna, a što posljedica gubitka jugoslavenskog, klirinškog i domaćeg tržišta u Domovinskom ratu.

Sjećam se, primjerice, kako je Državna revizija dvije trećine privatizacija proglasila nezakonitima jer u njima nije ispunjen “cilj” iz pretvorbenih elaborata - povećanje broja zaposlenih. Kao da je to tada objektivno bilo moguće...

Zapravo, ono što smo 90-ih smatrali skandaloznim bilo je većinom učinjeno po slovu tadašnjih zakona, ali sa spretnim hodanjem po rubu i dogovorima ispod žita, koje je jako teško otkriti i dokazati. Da, svi su imali pravo upisati i neograničen broj smiješno jeftinih dionica bez popusta, ali neki su o tome znali više, a neki manje. Da, svi su se imali jednako pravo javiti na natječaje Fonda za privatizaciju, ali prihvatljive su bile ponude samo nekih. Sve je bilo na prodaju i svi su mogli kupiti, ali tko je u komunizmu imao novca? Otkud mu?

Kad se komunizam dramatično raspadao jako je teško bilo promatrati tranziciju bez egalitarnog idealizma koji nam je bio usađivan pola stoljeća. Postupke pretvorbe i privatizacije samo su rijetki tada bili u stanju gledati kroz optiku prirodnog, sirovog, darvinističkog, sebičnog privatnog interesa, svojstvenog kapitalizmu. I tako postupati.

Možda je tu korijen i današnjih podjela na one koji “jamljenje” smatraju normalnim i očekivanim, i one koji su duboko razočarani procesima koji su stvorili šačicu milijardera i masu blokiranih. Dodatno stvar komplicira rat, kad mnogi mogu reći da su se drugi bogatili dok su oni položili život na oltar domovine.

Onako, mjereno palcem, rekao bih da su najveći dobitnici ili “profiteri” hrvatske tranzicije bivši socijalistički direktori. Slijede rijetki jači obrtnici i još rjeđi privatni poduzetnici, većinom iz inozemstva. No, dobro su uz njih prošli i mnogi “mali dioničari”. Gubitnika je nerazmjerno više. Koliko točno? To bih i ja volio znati. Kako su na kraju doista podijeljeni vlasnički listovi hrvatskog kapitala?

Nažalost, stvarno to ne znamo. Nemamo niti biografije prvih milijardera, autorizirane ili neautorizirane, kakvih bi u svakoj većoj zemlji bilo na tucet. U takvim okolnostima nije teško podleći histeriji, a ne treba puno ni da se iz nje rodi opće shvaćanje poduzetništva kao nečeg automatski nezakonitog i nemoralnog.

Zato se zalažem da hrvatska Vlada utemelji znanstveno-istraživački institut koji bi proučavao, dokumentirao i sine ira et studio izvještavao o hrvatskoj kapitalističkoj tranziciji. Baš kao što je to slučaj s radničkim pokretom, Drugim svjetskim ratom, žrtvama poraća, migracijama i mnogim drugim krupnim društvenim fenomenima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:54