RATKO BOŠKOVIĆ Poduzetnici trebaju povjerenje u HNB

Hrvatska centralna banka HNB napokon je učinila pravu stvar - premda sedam godina prekasno, i još uvijek premalo - i odmah se prestrašila vlastite hrabrosti.

Guverner Vujčić na brifingu za novinare najavio je prošlog tjedna da bi HNB u sljedećoj godini mogao pokrenuti “strukturne repo operacije”. To znači da bi HNB poslovnim bankama posuđivao kune s niskom kamatom na dvije ili tri godine, a ne, kao sada, na samo tjedan dana.

To je najblaži i najoprezniji (obična kamilica) od svih “nekonvencionalnih” ili interventnih instrumenata u bogatom arsenalu monetarne politike za kojim središnje banke posežu kada ih zadese panični slom potrošnje, pad cijena (deflacija), rast nezaposlenosti, nesposobnost privatnog i javnog sektora da vraćaju dugove i slične gadne nevolje.

Na usporavanje obrtanja novca i njegovo gomilanje na štednji, te na posljedičnu deflaciju, centralne banke automatski reagiraju zalijevanjem ekonomije likvidnošću, “štampanjem” dodatnih količina novca, ne bi li svoje poduzetnike i građane osokolile da ne smanjuju potrošnju i zaduženost, a time i zaposlenost i BDP iz kojega se napajaju javne usluge, socijala, javne investicije i ostalo.

Prvi korak u tom zalijevanju je snižavanje obveznih pričuva bankama. Drugi korak je povećavanje likvidnosti banaka “konvencionalnim” kratkoročnim pozajmicama (otkupom vrijednosnih papira ili obratnim repo operacijama). Prva “nekonvencionalna” operacija, poput otkupa državnih obveznica na srednji rok, kakvu je najavio HNB, pokreće se kad “konvencionalne” ne urode plodom.

No, na pitanje Jutarnjeg lista “jesu li strukturne repo operacije, koje ste najavili, veliki zaokret u monetarnoj politici, odnosno početak tiskanja novca?”, guverner HNB-a Boris Vujčić odgovara: “Naravno da ne”. Pa se nameće pitanje...

Kako će hrvatska središnja banka potaknuti svoj narod i poduzetnike da uzimaju kredite, da troše i investiraju, da prestanu gomilati zalihe novca, da se oslobode straha da neće moći plaćati račune, da se othrvaju panici da neće imati kuna jer, evo, njihova se narodna banka (napokon) pobrinula da novca bude dovoljno i da nije preskup... ako sama centralna banka to jasno ne “iskomunicira”? Kako će postići cilj ako ga od javnosti skriva? Ako ona sama iza takve vlastite politike ne stoji?

Noćna mora guvernera Vujčića trebala bi biti činjenica da od 2010. naovamo (punih šest godina!) u hrvatskim poslovnim bankama postoje golemi viškovi novca (četiri do devet milijardi kuna) i da su kamate gotovo na nuli - a krediti svejedno ustrajno padaju. Odnosno, da se poduzeća i građani sve to vrijeme razdužuju.

Od zadnjih 15 kvartala, kako pokazuje graf koji je guverner u srijedu predočio novinarima, “promjena stanja plasmana domaćih kreditnih institucija poduzećima” bila je negativna (padala je) čak 11 kvartala. To znači da je Hrvatska upala, i već se sedam godina koprca, u (kejnzijanskim) ekonomistima dobro znanu “zamku likvidnosti”.

A pad Hrvatske u tu zamku mogao se bez greške predvidjeti istoga dana kad je bankrotirao Lehman Brothers. Ili barem potkraj 2008. godine, nakon što su se i u Hrvatskoj rasprsnuli baloni cijena dionica i nekretnina, kada su strmoglavo počeli padati inozemna potražnja i domaća osobna potrošnja, a bruto domaći proizvod je propao kroz pod.

Stoga je prvi kvartal 2009. bio najkasniji kada je HNB trebao odlučno i žustro početi suzbijati financijsku paniku, sprečavati usporavanje domaće potrošnje i gomilanje štednje i tako pokušati barem malo usporiti i ublažiti munjeviti razvoj užasne ekonomske krize.

A financijska se panika najučinkovitije smiruje upravo obilatim “štampanjem” novca pa su mnoge centralne banke u svijetu tako i postupile. Ali, nisu samo posuđivale poslovnim bankama goleme iznose jeftina novca, nego su državne obveznice i druge vrijednosnice od njih otkupljivale - trajno. Postupale su po naputku koji je genijalni engleski monetarni teoretičar i novinar Walter Bagehot (prvi urednik The Economista) formulirao još potkraj 18. stoljeća, koji su su razradili kejnzijanci, a danas se popularno naziva “kvantitativnim popuštanjem” ili QE.

No, njemačka ordoliberalna doktrina, prema kojoj svako “štampanje” novca automatski izaziva vajmarsku hiperinflaciju, i u Hrvatskoj je spriječila udomljavanje kejnzijanske analize, pa tako ni HNB nije s nekonvencionalnom politikom krenuo čim je započeo slom, nego tek sada, sedam godina prekasno.

U međuvremenu kriza je u Hrvatskoj pokosila 200.000 zaposlenika, 20 posto industrijske proizvodnje i više od jednog cijelog godišnjeg BDP-a, pa je proizvela izgubljeno desetljeće i izgubljenu generaciju.

HNB je oslobodio dio obveznih pričuva banaka i pokrenuo konvencionalne kratkoročne repo operacije, i čudio se kako “konj (poduzeća) koje je doveo na pojilo (viškove novaca u bankama) ipak ne želi piti vodu” (uzimati kredite). Tako bi vjerojatno bilo i dalje da se na političkoj sceni nije pojavio Most i njegov monetarni ekspert profesor Ivan Lovrinović s izbornim programom monetarne reforme.

Ali, to znamo sada, a znali smo i ranije, HNB-ova kamilica od “strukturnih repo operacija” neće biti dovoljna za osjetnije oživljavanje hrvatske ekonomije. Hrvatskoj je za ponovni rast proizvodnje, zaposlenosti i izvoza ipak potrebna malo jača monetarna medicina.

Pitanje je da li bi bilo dovoljno i nevoljko “kvantitativno popuštanje” kakvo sada provodi Europska centralna banka, jer nije bilo dovoljno ni eurozoni. Stoga se u svijetu već predlaže “quantitative easing for people” ili QE4P, “štampanje novca za narod”, po kojemu bi vlade emitirale “vječite obveznice” (bez roka dospijeća) i s nultom kamatom, centralne banke bi ih izravno otkupljivale, a novac bi se dijelio građanima “kao iz helikoptera”.

Sve, samo da se ponovo pokrene osobna potrošnja.