EKONOMSKI ANTIBARBARUS

RATKO BOŠKOVIĆ Što s gubitkom banaka od 3,5 milijardi kuna

Kada je 2002. godine Riječka banka izgubila (današnjih) ‘samo’ 770 milijuna kuna, krivac za to odležao je u zatvoru šest godina
 Vojko Bašić/CROPIX

U cijeloj ovoj hrvatskoj tragediji s kreditima indeksiranima u švicarskom franku isplivala je prije otprilike mjesec dana još jedna šokantna informacija. Široj javnosti otkrio ju je profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ivan Lovrinović, savjetnik udruge dužnika s kreditima u “švicarcu”, a potvrda Hrvatske narodne banke, nadležne državne institucije, našla se u HNB-ovu Biltenu o bankama broj 22 iz kolovoza 2011.

A u Biltenu piše: “Na kraju 2010. banke su iskazale gubitak od trgovanja derivatima u iznosu od 3,3 milijarde kuna”. Prema Biltenu iz kolovoza 2012., hrvatske su banke na trgovini derivatima i u 2011. izgubile još 210 milijuna kuna. Dakle, nesumnjivo su u dvije godine izgubile tri milijarde i 548 milijuna kuna.

Tri i pol milijarde kuna?! Pa kakva je to bila trgovina?

Iste te 2010. godine hrvatske su banke svojim vlasnicima, dioničarima, kaže isti Bilten, “isplatile 2,5 milijardi kuna dividendi, što je bilo više od tri četvrtine dobiti ostvarene u 2009.”. Što znači da su u 2010. na samo jednoj vrsti transakcija, “trgovanju derivatima”, banke izgubile cjelokupnu dobit iz prethodne godine!

Što su to hrvatske banke radile da su izgubile toliki novac? Kako se to moglo dogoditi? No, ono što nas ovom prilikom zanima još i više jest: kako to da nakon takvog šokantnog gubitka nismo čuli da je itko od nadležnih u Hrvatskoj pokrenuo bilo kakvu istragu o tome što se točno dogodilo?

Nešto slično dogodilo se u Hrvatskoj zadnji put 2002., kada je Riječka banka na trgovini deviznim izvedenicama izgubila (današnjih) “samo” 770 milijuna kuna, a krivac za to odležao je u zatvoru šest od dosuđenih mu sedam i pol godina.

A evo kako HNB-ov Bilten o bankama objašnjava nastanak gubitka većega od tri i pol milijarde kuna. “Banke derivatima skraćuju svoju relativno dugu promptnu neto otvorenu poziciju, posebice onu u švicarskim francima, koja je nastala zbog popularizacije kredita u toj valuti u razdoblju do 2007. te zbog male razine izvora u toj valuti.”

Evo kako to treba shvatiti. Banke su u Hrvatskoj davale kunske kredite s deviznom klauzulom u švicarcima. Tih su kredita 2010. podijelile 35,6 milijardi kuna. A kako su u depozitima i primljenim kreditima u švicarskim francima (izvorima) imale samo 18,8 milijardi kuna, razliku su u bilancama morale nekako pokriti.

To su činile “trgujući derivatima”. U tom slučaju derivati kojima su banke “trgovale” bili su vrijednosni papiri koji se nazivaju valutni svopovi vezani uz promjenu tečaja eura i švicarskog franka. Svopovi su vrijednosnice pomoću kojih se trguje rizikom, svojevrsna “srećka” s kojom se njezin ugovaratelj može “kladiti” na promjenu nekog međuvalutnog tečaja. Pa ako pogodi, on zaradi, a ako promaši, zarađuje suprotna strana u ugovoru.

I u toj su “trgovini” hrvatske banke načinile, kako smo to nesumnjivo vidjeli, gubitak u visini ukupnog profita iz prethodne godine. Hazardirale, očito, nisu na sitno. A budući da znamo da je u 2010. godini švicarski franak poskupio (sa 0,672 na 0,797 eura), to znači da su se hrvatske banke u toj godini “kladile” da će švicarac, mjereno eurima, pojeftiniti. A “kladile” su se u iznos od 17,8 milijardi kuna. I promašile su: švicarac nije pojeftinio, nego je poskupio. I hrvatske su banke na toj “okladi” izgubile 3,3 milijarde kuna. A tko je bio suprotna strana u ugovorima? Tko je ubrao taj novac?

Nitko drugi nego većinski vlasnici hrvatskih banaka. “U većini banaka glavnina iznosa derivatnih financijskih instrumenata bila je sklopljena pretežito s većinskim stranim vlasnicima ili sestrinskim tvrtkama”, stoji u HNB-ovu Biltenu. Ali, to nije ni približno sve.

Jedan od najeksponiranijih savjetnika udruge dužnika u švicarcima Goran Aleksić napisao je 20. veljače na portalu H-alter i sljedeće: “Banke majke ‘zamračile’ su do sada oko tri milijarde kuna na razlici tečaja. Ali, bankama majkama u ovome trenutku smiješi se još pet do sedam milijardi kuna, ako bi realan tečaj ostao kakav je sada”. “Trgovanje derivatima” neće, dakle, hrvatske banke stajati samo tri i pol, nego vjerojatno i više od deset milijardi kuna!

Sad ono najvažnije pitanje. Tko je i kada u hrvatskim bankama procijenio da će u 2010. i nadalje švicarac u eurima biti sve jeftiniji, a ne sve skuplji? Tko ih je ugovorio, tko naredio, a tko odobrio? I to s takvom sigurnošću da je na vrhuncu te “trgovine” 2008. bio spreman “zaigrati” sa 28,8 milijardi kuna? Na temelju koje analize? Kojih pretpostavki? Kojih prognoza? Je li takve analize uopće bilo?

Jedan drugi profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, Boris Cota, donedavno ekonomski savjetnik u Uredu predsjednika, zadnjega dana siječnja ove godine na tribini u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja objasnio je da je sredinom dvijetisućitih “bilo jasno da tečaj švicarca mora rasti”. “Ako je švicarskom franku tečaj bio prenizak u odnosu na euro i ako je kamatna stopa na franak bila niža nego na euro, jasno je da s vremenom tečaj mora rasti. Po uvjetu kamatnog pariteta. A švicarac je morao aprecirati i zbog potražnje za njim.”

Ako to hrvatskim bankarima nije bilo jasno, njihovim većinskim vlasnicima u inozemstvu očito jest.

A oni su shvatili također i to da bi “popularizaciju” kredita u švicarcima u Hrvatskoj mogli iskoristiti da kod hrvatskih banaka sebe osiguraju od poskupljenja švicarca.

II tako je zapravo došlo do te “trgovine derivatima” koja se pretvorila u nemilosrdno vlasničko tuneliranje. Jer, koje bi moglo biti drugo razumno objašnjenje za nevjerojatnu činjenicu da su hrvatski bankari već 2010. uvidjeli da s kreditima u švicarcima gube golem novac ako ih moraju “pokrivati” svopovima, pa ipak su s kreditiranjem i “trgovinom derivatima” nastavili sve do danas? I danas im, naime, za oko 23 milijarde danih kredita u švicarcima još u depozitima i primljenim kreditima fali gotovo devet milijardi kuna pokrića u istoj valuti. A svopovi im pritom uopće nisu ni trebali, mogli su to i drukčije riješiti.

Jesu li u svemu tome hrvatski bankari postupali pažnjom dobrog gospodarstvenika? Jesu li postupali odgovorno prema svojem poduzeću i jednako u interesu svih svojih dioničara, a ne samo većinskih? To bi trebala ustanoviti istraga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 23:46