Različiti stavovi članica o solidarnosti potkopavaju EU

Prije nekoliko godina kao skupina dopisnika hrvatskih medija iz Bruxellesa imali smo neformalni razgovor s visokim poljskim diplomatom u okviru priprema Poljske za predsjedanje Europskom unijom. Kako je Poljska tu zadaću shvaćala više nego ozbiljno, oni su s pripremama počeli nekoliko godina prije. Jednoj skupini novinara, kojima su priključili i druge novinare iz regije, čak su i platiti putovanje u Poljsku kako bi nam pokazali koristi od članstva u EU i kako ta nova država članica, najveća od svih novih članica, koristi fondove Europske unije. Na tom sastanku poljski je diplomat, kada je govorio o tadašnjoj slovenskoj blokadi hrvatskih pristupnih pregovora, rekao kako "razumije Hrvatsku, možda je Hrvatska u pravu u svom stavu, ali podržavaju Sloveniju". Malo nas je tada bio iznenadio takav stav, ali je poljski diplomat jednostavno ponavljao da je načelo solidarnosti članova kluba takvo da svi moraju podržati onoga tko je dio kluba ne dovodeći uopće u pitanje opravdanost stava.

Takav stav Poljske nije iznenadio druge diplomate. Govorili su nam da Poljaci, kao i Grci, kao i Ciprani, tako shvaćaju načelo solidarnosti. Dakle, nije bitno tko je u pravu, načelo je "svi za jednoga, jedan za sve". Poljska je tada bila protiv trgovinskog sporazuma s Rusijom jer je Rusija bila uvela embargo na uvoz mesa iz te države. Grčka je već bila blokirala Makedoniju zbog pitanja imena. Cipar Tursku, a Slovenija Hrvatsku. Solidarnost s državom članicom je postojala iako je bila više prešutna nego javna. Slovenija u to vrijeme, koliko god se snažno zauzimala za proces proširenja, nije otvoreno kritizirala stav Grčke prema Makedoniji jer je u to vrijeme i Slovenija računala na solidarnost, makar prešutnu, zbog ponašanja prema Hrvatskoj.

Pitanje interpretacije solidarnosti pojavilo se u EU prije nekoliko godina ponovno kada se pojavila migracijska kriza, a došlo je do izražaja pogotovo na zadnjem summit EU na kojem je Poljska pokušala, neuspješno, blokirati reizbor Poljaka Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća. No, jedno je solidarnost s državom članicom kada ona ima prijepor s nekom državom koja nije dio kluba, a drugo kada se radi o sporovima unutar kluba. Onda očito ne važe ista pravila. Poljska je ostala usamljena, izolirana, a može se reći i osramoćena. Pokušaj da nametnu novog kandidata, također Poljaka, ocijenjen je smiješnim jer je ispalo da su mislili da je to mjesto rezervirano za Poljsku, a da oni sami mogu poslati svog čovjeka. Ostalih 27 država članica EU procijenilo je da je to unutarnji politički spor u Poljskoj u koji se oni neće dati uvući. Poslali su Poljskoj poruku da solidarnost u ovom slučaju ne znači da svih 27 država mora promijeniti stav i podržati stav jedne članica nego bi se jedna članica trebala prikloniti svima ostalima. Poljsko tumačenje solidarnosti ostale države, pogotovo starije, smatraju izvrnutim. Poljska je zbog svega toga bila toliko ljuta da je blokirala usvajanje Zaključaka Europskog vijeća koji su umjesto toga morali biti objavljeni kao "Zaključci predsjednika".

Koliko je Poljska u ovom slučaju pretjerala govori i činjenica da nije imala potporu ni tradicionalnih saveznika unutar EU - Mađarske, Češke i Slovačke. Te države znaju da ovakvo ponašanje može ići na ruku onim krugovima u EU koji ionako govore da se previše novca daje za istočnoeuropske zemlje, a sve to plaćaju porezni obveznici starijih bogatijih članica. Ionako sada slijede pregovori o budućnosti kohezijske politike koju se sve više dovodi u pitanje. Francuski predsjednik François Hollande navodno je i na summitu zaprijetio smanjenjem sredstva iz fondova EU za države iz istočnog dijela EU, zbog čega ga je žestoko kritizirala poljska premijerka Beata Szydło. No, pitanje solidarnosti postavilo se i ranije i ono je već izazvalo jaz između starih i novih članica kada su se Mađarska i Slovačka protivile odluci EU o podjeli tereta smještaja izbjeglica po obveznim kvotama, kako je kvalificiranom većinom odlučeno u EU.

Iz starih članica odavno su upozorili nove članice da solidarnost ne može biti samo jednosmjerna. Da se ne može jedna članica pozivati na solidarnost kada brani kohezijsku politiku putem koje dobivaju više milijardi eura na račun starih članica a da ta solidarnost ne važi kada treba podijeliti teret migracija. Poljska je, primjerice, 2014. u proračun EU uplatila 3,5 milijardi, ali joj je iste godine kroz razne projekte iz EU isplaćeno 17,4 milijarde. Istina je i ono što kažu u Poljskoj da od tih sredstava koristi imaju i stare članice, čije tvrtke dobivaju višemilijunske projekte koji se financiraju novcem EU u Poljskoj i drugim državama.

I cilj je da korist od fondova EU bude što šira, da izazove dodanu vrijednost, ali je nesporno da je kohezijska politika pridonijela ubrzanju razvoja Poljske i drugih istočnoeuropskih država članica i da su to dobrim dijelom platili porezni obveznici iz starijih, bogatijih država EU. To i jest načelo solidarnosti koje je sada ugroženo. Upravo je udaljavanje od takve solidarnosti danas najveća opasnost za opstanak Europske unije, daleko veća od Brexita, ili onoga što govori američki predsjednik Donald Trump, ili prijetnji koje iznosi turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Načelo solidarnosti je temelj na kojem je izgrađena Europska unija i kada se taj temelj poljulja, onda je i opstanak cijele Unije doveden u pitanje.