Referendum otkriva svu bijedu ključnih institucija u Hrvatskoj

Okruglo pa na ćošak, tako bi se moglo ocijeniti prošlotjedno priopćenje Ustavnog suda o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka. Podsjetimo, u tom je javnom očitovanju Ustavni sud oprao ruke od očekivanja da će se samoinicijativno izjasniti o ustavnosti referendumskog pitanja inicijative U ime obitelji. Neće, kažu, zato što to Sabor od njih nije niti zatražio.

Taj famozni jednoglasni uradak 12 ustavnih sudaca plod je njihove grčevite potrage za “argumentima” koji bi nas trebali uvjeriti da se, eto, nikako ne mogu, štoviše, niti ne smiju očitovati o ustavnosti referendumskog pitanja. U žaru potrage za “argumentima” omaknula im se i eklatantna faktografska pogreška na kojoj su utemeljili jedan od svojih “razloga” za nečinjenje. Da su se upustili u ocjenu referendumskog pitanja, ustvrdili su, time bi se upustili i u ocjenu ustavnosti odredbe Obiteljskog zakona koja brak definira kao zajednicu žene i muškarca.

A ustavnost tog zakona, istaknuli su, ne mogu ocjenjivati jer - to od njih nikada nitko nije zatražio. Nakon što su im udruge Iskorak i Kontra osvježile pamćenje i podsjetile ih da su još početkom 2012. Ustavnom sudu podnijele zahtjev za ocjenu ustavnosti Obiteljskog zakona, ali da on čami u ladici (mahagonijskog) stola, suci su se hitro ispričali. Izbacili su iz priopćenja taj “argument” i lakonski ga nazvali “tehničkom pogreškom”.

Nije to prvi put da akti Ustavnog suda sadrže grube činjenične neistine ili, kako im ustavni suci tepaju, “tehničke pogreške”. Jedna od njih i danas stoji u Odluci toga suda o suspenziji zdravstvenog odgoja. U njezinu obrazloženju Ustavni sud kaže da eksperimentalni program zdravstvenog odgoja konzervativne udruge Grozd nikada nije proveden, što je netočno.

Udruga Grozd je svoj eksperimentalni program zdravstvenog odgoja provela u drugom polugodištu 2007./2008. u devet osnovnih i šest srednjih škola i za to od Ministarstva znanosti dobila oko 184.000 kuna. Međutim, čak i tadašnje Primorčevo Ministarstvo ocijenilo ga je lošim i odbacilo. Na pitanje potpisnice ovih redaka zbog čega u Odluci barataju netočnom tvrdnjom, iz Ustavnog suda su uznosito odvratili da “Ustavni sud ne komentira svoje već donesene odluke”.

Spomenuta gruba faktografska pogreška, koja govori o stilu i ozbiljnosti naših ustavnih sudaca, nije i najkontroverzniji dio njihova prošlotjednog pilatovskog priopćenja. Njezino seciranje ostavit ćemo, međutim, ustavnopravnim stručnjacima i onima koji se takvima smatraju. Ovdje valja ukazati na još jednu tužnu pouku koju izvlačimo iz prvog narodnog ustavotvornog referenduma.

Ustavni se sud požalio da je referendumska inicijativa o ustavnoj definiciji braka razotkrila kaos koji vlada u referendumskom zakonodavstvu, koji Sabor, eto, uporno izbjegava dovesti u red. Referendumska inicijativa razotkrila je, na žalost, puno više od toga. Razotkrila je svu bijedu ključnih institucija u državi, od kojih se očekivalo da spriječe pretvaranje referenduma u instrument desnog populizma, uperen protiv prava manjinskih skupina u društvu. Razotkrila je kukavički bijeg institucija od odgovornosti, prestrašenih desnim populizmom dirigiranim s Kaptola. Ovih se dana može čuti da je referendumska inicijativa izazvala “rat institucija”, ali rat je u ovoj prilici patetična riječ. Ovdje se zapravo radi o institucionalnom dezerterstvu. Apaurinskim izjavama tipa “i ovi i oni su u pravu” predsjednik Ivo Josipović uspio je instituciju neposredno izabranog šefa države, koji u ključnim situacijama mora davati jasan putokaz, dobrano isprazniti od njezina smisla. Odbijanjem da od Ustavnog suda zatraži ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja saborska je većina demonstrirala prijezir prema sudu. Ustavni je sud to jedva dočekao i uskliknuo: Ništa ne možemo jer nas nisu ništa pitali!

Ima li, međutim, SDP pravo na prijezir prema Ustavnom sudu? Nema, jer ovakav Ustavni sud je čedo Sabora. To čedo nije rođeno u političkom kompromisu jer kompromis je fino usuglašavanje oko najboljih, već na političkoj tržnici. Na toj tržnici SDP je bio važna piljarica, što činjenjem, što nečinjenjem. U saborskom mandatu od 2007. do 2011., u kojem je Sabor izabrao šest od 12 sadašnjih ustavnih sudaca, SDP je bio najveća oporbena stranka, a Zoran Milanović šef njezina zastupničkog kluba. Štoviše, bio je član saborskog Odbora za Ustav, tijela koje je dužno provjeravati biografije kandidata za Ustavni sud. Milanović ih očito nije čitao jer da jest, uočio bi da u biografiji Slavice Banić - i ne samo njezinoj - nešto “ne štima”. Šutio je. Danas će reći kako on i SDP za te kandidate nisu glasali. Možda i nisu, ali su šutnjom i propustom držali ljestve onima koji jesu.