Rekordnu prodaju imao je broj s poljskim glumcem Mikulskim na naslovnici, a Pero Zlatar s čela Studija otišao je nakon objave kontroverzne karte

Sedamdesete su bile najbolje desetljeće Studija, pa i socijalističke Hrvatske. Ono što je uzletjelo u nebesa s hrvatskim proljećem, palo je u blato međusobnog sumnjičenja i očitavanja krvne slike nakon sastanka u lovištu Karađorđevo.

Od mnogih slavnih lica po naslovnicama tjednika, intrigantnija je brojka u njegovoj “glavi”. 1969. cijena mu je bila “1 n. d.” ili novi dinar, početkom ‘70. se udvostručila. Opet se “poduplala” malo kasnije: broj 523., od 13. travnja ‘74., s Ljubišom Samardžićem na naslovnoj, trebalo je platiti 4 dinara.

Izgubio se, u međuvremenu, pridjev “televizijski”, zaostao je tek: “program”, jer znalo se čiji. 1980., u godini Titove smrti, za Studio je trebalo platiti 10 n. d., što znači da je u jednoj dekadi poskupio 10 puta, što i danas podsjeća na zaboravljene repove i nestašice iz onoga vremena. Njegove najveće naklade, s druge strane, vezane su uz početak istoga desetljeća.

Apsolutni rekorder po prodaji bio je “zagonetni” broj koji je kupilo 375.000 čitatelja. Na naslovnici je bio strani, poljski glumac Stanislaw Mikulski, koji je glumio kapetana Klossa u TV seriji “Važnije od života”. Serija se najprije emitirala uživo, pa je tek poslije snimljena filmskom tehnikom (emitirana u Poljskoj 1968. - 69.). U Jugoslaviji je bila izuzetno gledana. Mikulski je posjetio Zagreb početkom 70-ih, a tada se serija emitirala u nas. No Pero Zlatar, koji je uredio “rekordera”, zaboravio je datume.

Nevjerojatna naklada

Posjet poljskog glumca podsjetio je neke televizijske gledatelje na raniji posjet američkog glumca Roya Thinnesa, koji je sletio na Pleso i na naslovnicu Studija 1968., pa se vratio Klari, u Ameriku, u TV seriju “Dugo toplo ljeto”. Da, bio je to Ben Quick.

Tada su “istočne” serije mogle sustići zapadne po popularnosti; borba protiv “njemačkog okupatora” bila je, vrlo često, njihov zajednički nazivnik. Zbližavala je zemlje Varšavskog pakta, kao i jugoslavenske republike. Doskora, ovo će potvrditi domaća TV serija “Otpisani”, kao i njen nastavak, zatim “Nepokoreni grad” TV-a Zagreb. U isto razdoblje i ideaciju spada, naposljetku, Hetrichova serija “Kuda idu divlje svinje”, kao i “Kapelski kresovi”, koji su u veljači 1976. na naslovnicu Studija doveli Vanju Dracha (br. 618), a u ožujku Božidara Oreškovića (621).

Pero Zlatar pamti jedino navedenu, nevjerojatnu nakladu, kao svaki rođeni glodur (glavni i odgovorni urednik). On nije siguran ni u datum svoga dolaska na čelo redakcije, ali Hrvatska enciklopedija bilježi, pak, da je glavni urednik bio od 1971. do 1973. Povezivali smo ga sa Studijem još ranije, zbog rubrike Petak u redakciji P. Z.

U njoj je zapisivao susrete s aktualno-slavnim suvremenicima. Živeći nekoliko godina između redakcija Plavog vjesnika i Studija, Zlatar je bio “klamfa” modernog novinstva: gradio je temelje razdoblju spektakla u socijalizmu, što su izdržali do danas. U tom Petku je, primjerice, izmislio svađu s piscem Miljenkom Smojom, autorom “Našeg malog mista”, svađu koje nije bilo. Imao je istančan njuh za ekskluzivu i njime se vodio.

Na rođendanu kod Elizabeth

Spomenuti fotograf Marko Čolić zapamtio je zadatak na koji ga je poslao Zlatar. U Budimpešti, u hotelu Duna - Continental (Dunav), održavala se proslava 40. rođendana Elizabeth Taylor. Čolić je jednim udarcem “skinuo” tri “muhe”: slavljenicu Taylor i njene dvije prijateljice - Raquel Welch i Grace Kelly. Bio je to i jest vrhunac za svakog majstora fotografije, kao i za svaki tjednik čiji se sadržaj posvećuje popularnim TV emisijama, filmovima, glazbenim festivalima i njihovim protagonistima.

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Marko Čolić

Iznad “glave” 414. broja Studija (11. ožujka ‘72.) kočilo se žutim slovima: “Ekskluzivno”. Zlatar je izabrao samo jednu zvijezdu, Welch za naslovnu stranu. A slavljenicu Taylor i princezu Kelly smjestio je unutra, u samoj reportaži.

U svakom slučaju, prihodi Studija bili su veliki i stalno su rasli. A Pero Zlatar je, s kolegama, pokrenuo “tvornicu ploča” i roto-biblioteku s “Gričkom vješticom” Marije Jurić Zagorke. (Između Šošića i Zlatara, list su uređivali Antun Smrekar i Zlatko Glik.) Na tim je pločama bila markica: Studio - Jugoton. 1970. na naslovnici 301. broja našao se Mišo Kovač, uz “objašnjenje”: njegova ploča dosegla je tiražu od 170.000 primjeraka. Uskoro će mu “Čemu da živim”, u “našem” izdanju, donijeti srebrnu ploču.

Kovač se ponovno pojavio na naslovnici 406. broja (15. siječnja ‘72.), sada s brkovima. Kada je doživio “saobraćajku”, zatražio je od Zlatara novac za novi auto. “To mora proći Radnički savjet, nemoj pizditi”, odgovorio mu je. Pa ipak, našao je načina da mu posudi 12 milijuna ondašnjih dinara za novi Citroen GS, što je “vratil od prodanih ploča”. “Grička” se, s druge strane, prodavala u 50.000 primjeraka po broju, “strašna lova je kapala”. Istodobno, list je uložio 25 milijuna dinara u superpopularne Jadranske susrete.

Zlatar se još sjeća izmišljenog zavodnika - playboya, dok razgovaramo u jednoj gostionici u Petrinjskoj. Priča kako je baš Marko Čolić inzistirao da sazna tko je taj čovjek i da ga upozna. Morao ga je snimiti. Bilo je to u ljetnoj sezoni mlakih krastavaca, kada se novine manje kupuju. No “playboy” je dignuo nakladu sve do zimskih brojeva.

Dobri glavni urednici “po duši” su pjesnici, najviše žive za izmišljotine, za metafore koje su osmislili. Zahvaljujući mašti ostvaruju velike naklade. Istodobno, tzv. ozbiljni novinari pozdravljaju ih ovako: “Zdravo, žuta štampo!” Jednome je Zlatar odgovorio: “Poljubi ovu olovku. Ona te hrani, pizdo, uskličnik”.

U burnom vremenu nakon ‘71. Zlatara su napadali članovi Centralnog komiteta (SKH); Milka Planinc ga je upozorila: “Protiv vas dolazi dosta anonimnih prijava”. No, s čela Studija otišao je tek kada je objavio geografsku kartu bivše Jugoslavije s označenim mjestima u kojima je Vice Vukov bio zabranjen. S tim tekstom “razdijelio” je tobože zemlju, premda je to učinila estrada nekoliko godina prije, posebno u javnim svađama Đorđa Marjanovića i Vukova oko festivalskih pobjeda.

Na kraju našeg razgovora, čekajući taksi, maestro Pero Zlatar se nasmiješio. Uspomene su ga podsjetile na davne dane. Još pamti, dodaje, da je legendarni reporter Ivan Kreutz imao veću plaću od njega. I da je ostavio nedirnute lektoricu i jednog reportera koji su ga glasno “pljuvali”. Na čas, izgleda mi točnom ona američka poslovica prema kojoj pamtimo samo dobre stvari; loše same nestaju.

Kolor televizori za sve

Tajna visokih naklada Studija, dakle onih oko 350.000 primjeraka, počiva na rastu broja televizora u zemlji. Umjesto 7 komada na 100 hrvatskih kućanstava 60-ih, 1973. bilo ih je gotovo 56. Ako je gradska Čistoća 1977. podijelila vreće za smeće u 60.000 kućanstava, u Zagrebu je bilo 30-ak tisuća televizora.

Statistike 1978. broje tek 9 TV prijamnika u boji na 100 kućanstava. No tada je u Hrvatskoj bilo ukupno 73,5 televizora na 100 kućanstava, što crno-bijelih, što kolor. A Studio je obećavao čitateljima: “I vama kolor televizori” (569, 1. ožujka ‘75.).

Popularnost je dugo trajala u ono doba, ako se u nju ne bi umiješala politika. Ista lica, uglavnom, drugo desetljeće zaredom. Vice Vukov postao je iznimka, pojavio se na naslovnici 323. broja, od 13. lipnja ‘70. i ubrzo “nestao”. Kada se vratio iz Francuske radio je kao lektor u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, ali pjevati nije smio.

Na naslovnici 524. broja (20. travnja ‘74.) pojavio se slavni košarkaš uz naslov: “Što je sa srcem Kreše Ćosića?” Već spomenuti 569. broj “držao” je par stolnotenisača: Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Dolazilo je veliko vrijeme rokera i sportaša. Novi val još se probijao iz omladinske u “veliku” štampu.