Rodnu ideologiju propovijeda i Crkva, a da mnogi vjernici ni ne znaju da se radi upravo o tome, dovoljno je vidjeti što je još 1955. pisao Stepinac

I eto, prošao je i marš protiv Istanbulske konvencije, iako ne baš impresivan. Ali bura se nije stišala. Naravno, zato jer razlog marša i brojnih rasprava nije ni Konvencija, niti njezine moguće posljedice, nego nešto treće. No, ipak bode oči kako se uporno brkaju pojmovi i upotrebljavaju krivi izrazi, bilo zbog neznanja ili manipulacije.

Još je za opravdati kad jedan sudionik marša na televiziji izjavi kako je “ovo veliko zlo”, drugi se boje pedofilije u školi, treći, pak, govori o zavjeri protiv Hrvatske - vidi se da nemaju pojma o čemu govore. Baš kao ni oni koji zgroženo izgovaraju “rodna ideologija” jer im je to netko rekao da kažu. Netko im je servirao da to znači ulaženje muškaraca u haljini u ženski zahod, da je to učenje djece da mogu mijenjati spol pa se više neće znati tko je muško, a tko žensko i slično. Zapravo se protivnici Konvencije ponašaju kao da imaju razloga bojati se njezina stupanja na snagu jer je u Hrvatskoj toliko mnoštvo ljudi upitnog rodnog identiteta da će svi oni odmah početi propovijedati promjenu spola čim im Konvencija za to pruži priliku!

Možda je zato korisno ponoviti razliku između pojmova spol i rod, koji očito muče dio javnosti.

Što se spola tiče, biološki je zadan. Rodiš se, naime, kao žensko ili muško. Rod je, za razliku od spola, društveno uvjetovana uloga spola. Jer, društvo u kojem čovjek živi, dakle povijest, kultura, tradicija, običaji, navike, religija - određuje ulogu spolova. Radi se o dodijeljenim im rodnim ulogama koje su “društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i svojstva koje pojedino društvo smatra primjerenim za žene i muškarce”, kako stoji u Konvenciji.

U tradicionalnom i patrijarhalnom društvu pod velikim utjecajem katolicizma, kakvo je postalo naše, u fokusu je obitelj. U njemu je ženskom spolu namijenjena rodna uloga prvenstveno majke, a očevima rodna uloga hranitelja obitelji. Ranije u povijesti muškarci su mogli raspolagati ženama i djecom kao vlasništvom, a prije stotinu godina žene su tek mogle sanjati o pravima koja ih danas čine ravnopravnima. Rodne se uloge oba spola mijenjaju. Jednako tako, one se uče. Prije svega u obitelji, a zatim u društvu. Rodnu ideologiju, recimo, Crkva propovijeda, a da mnogi vjernici ni ne znaju da se radi upravo o tome. Dovoljno je osluhnuti svećeničke propovijedi, o biskupima da ni ne govorimo. Kako čitamo u medijima, evo što je, na primjer, o ulozi žene odnosno emancipaciji 1955. napisao sam Alojzije Stepinac: “Zanimljivo je, kako je Sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene, te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva”. Danas su u sličnim interpretacijama žene, sotona, emancipacija, a nesumnjivo i rodna ideologija povezani zajedno u borbi protiv tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, obitelji, a pogotovo hrvatske nacije. Obrazac ove rodne ideologije je očit, žena treba ostati podčinjena muškarcu u svakom smislu jer je “drugotna”.

U demokraciji Crkva ima pravo propovijedati - širiti svoju vjeru i svoju rodnu ideologiju, pa makar i glasno i agresivno. Ne čini to, doduše, samo u crkvi, nego i u državnim medijima, ali i u državnim školama. Na žalost, ni te škole nisu bolje, makar su sekularne: kad je riječ o rodnoj ideologiji, njihovi udžbenici propovijedaju iste stereotipne rodne uloge. U njima još uvijek tata gleda televiziju, a mama kuha, a prisjetimo se i udžbenika koji je izazvao skandal crtežom “mamice” i “ženice”. Inače, analize Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, kao i brojne druge, pokazuju da žene ni u tekstovima ni u ilustracijama nisu zastupljene ni u jednakom broju, niti na jednaki način. Žena je znatno manje, a u velikoj većini tekstova zanimanja predstavljaju muškarci; uz to se sugerira da su neka zanimanja prikladnija za djevojčice, a druga za dječake.

U dvije institucije koje imaju ključni utjecaj na odgoj promovira se isto. Građani ne mogu zaštititi ni svoju djecu, ni sebe od konzervativne rodne ideologije koju im na velika politička i mala školska vrata nameće Crkva, naprosto zato jer je u poziciji da to učini. To Istanbulska konvencija svojim mjerama ne može ugroziti niti promijeniti. Može pomoći zaštiti žrtve (ne uvijek žene) i progonu počinitelja (ne uvijek muškarca). Ali vrijednosti, pogotovo one koje se odnose na rodnu ulogu žene, sporo se mijenjaju i ne uvijek nabolje.

Moguće je, međutim, da se građani samo deklarativno, iz pukog oportunizma, zalažu za rodnu ideologiju onako kako je propovijeda Katolička crkva. U tom slučaju sami dopuštaju da izgleda kako ih državne odluke štite i moderniziraju njihov svjetonazor protiv njihove volje, što ne djeluje baš demokratski - pa tako nesvjesno umanjuju ionako slabu demokratičnost vlastite države.