USPON I PAD KRIMINALNE DRŽAVE

Sanader vs. Tuđman: čiji je model države bio sebičniji, štetniji i beskrupulozniji?

Kriminalna je država svoj prvi veliki uspon doživjela u devedesetima, a dijelom je bila srušena pobjedom Račanove i Budišine koalicije. Svoj drugi vrhunac doživjela je za vrijeme vladavine Ive Sanadera
 Ronald Goršić/CROPIX

Negdje u ovo doba godine, u prvoj polovici listopada 1997.godine, na prvoj stranici Globusa objavili smo svečanu fotografiju ondašnje Tuđmanove Vlade (premijer je bio Zlatko Mateša), skupa s predsjednikom Republike, uz veliki naslov:Hrvatska je Vlada korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala.

Tekst koji je bio povod toj naslovnici temeljio se na izvještaju jedne američke poludržavne agencije o stanju korupcije u Hrvatskoj.

Taj je broj Globusa bio izazvao golemi interes. Među ostalim, svi su me članovi Vlade privatno tužili. Suđenje je, za hrvatske kriterije, sazvano u rekordnom roku, da bi me sudac Ranko Marjan u travnju 1998.godine proglasio nevinim, jer smo odvjetnica, sjajna Vesna Alaburić, i ja uspjeli dokazati da je Globus autetnično prenio sadržaj spomenutog dokumenta američke službe povezane s CIA-om.

Meni je, moram priznati, bilo neviđeno zabavno gledati lica zbunjenih Tuđmanovih ministara, koji su u sudnici sjedili iza mene, dok je gospodin Marjan obrazlagao oslobađajuću presudu.

Dakle, još sredinom devedesetih bilo je posve jasno da živimo u kriminalnoj, duboko koruptivnoj državi.: znala je to većina hrvatskih građana, koji su, baš zato, 2000. godine konsenzualno glasovali protiv Hrvatske demokratske zajednice.

Znala je to, podjednako dobro, međunarodna javnost, koja je Hrvatsku često uspoređivala sa zemljama poput Bugarske, Srbije i Rumunjske.

Trinaest godina poslije jedne od najvažnijih Globusovih naslovnica, hrvatska se pravna država žestoko bori protiv nove hrvatske kriminalne države.

Zadnjih je tjedana postalo sasvim razvidno da je glavna meta aktualne protukorupcijske kampanje sam Ivo Sanader.

A ako je bivši, da ne kažemo donedavni predsjednik Vlade postao strateški cilj protukorupcijskih akcija, teško je poreći, da ponovimo naslov iz prošlog tjedna, kako je Hrvatska funkcionirala i kao kriminalna država Ive Sanadera.

Premda se ocjene o stanju u zemlji tijekom devedesetih godina i danas podudaraju, i premda su obje ocjene neprijeporno točne, valja reći kako se radi o dva značajno različita koruptivna modela. Koruptivni model iz devedesetih godina počivao je na tri lako uočljive pretpostavke.

Prvo, na masovnim povlasticama za neposredne sudionike u vlasti, kao i za mnoge ljude politički ili osobno bliske vlastima. Drugo, na procesu privatizacije. I treće, na svekolikoj pomiješanosti podzemne i legalno-javne sfere.

Dražen Budiša ovoga mi je ljeta ispričao zanimljivu anegdotu, koja vrlo precizno govori o razini povlastica za ljude koji su sudjelovali u vlasti, i to neovisno o stranačkoj pripadnosti.

Budiša je, naime, obavljao dužnost ministra bez portfelja u Vladi demokratskog jedisntva, pod vodstvom dr. Franje Gregurića, koja je upravljala Hrvatskom od ljeta 1991. do ljeta 1992. godine.

Budiša je živio u razmjerno malom stanu, pa je zamolio Vladu za kredit da bi mogao kupiti veći stan, a pod cijenu je želio dati svoj mali stan. Ondašnji zakoni nisu dopuštali takvu transakciju, pa je Budiša, pošto je od nadležnih službi bio dobio negativan odgovor, odustao do kupnje prostranijeg stana.

Međutim, nakon nekoliko tjedana nazvali su ga iz Vlade da bi mu rekli kako su pronašli rješenje za njegovo stambeno pitanje. Budiša se začudio. “Kako ste mogli pronaći rješenje kada zakon ne dopušta da državi prodam svoj sadašnji stan?” pitao je predsjednik HSLS-a.

Ljudi koji su ga pozvali na razgovor odgovorili su mu da on lijepo zadrži sadašnji stan, a da će mu država, eto, dodijeliti još jedan, veći, i da tu nema nikakvih problema. Budiša je, naravno, odbio tu državnu ponudu, do koje je došlo usred rata, kada su stotine tisuća ljudi ostajale bez stanova i bez bilo kakve imovine.

Većina drugih političara nisu postupili kao Dražen Budiša, nego su, dapače, uživali u sustavu povlastica, što se počeo uspostavljati čim je Franjo Tuđman došao na vlast. Globus je, primjerice, ekstenzivno izvještavao o tome kako je sam dr. Tuđman, u ljeto 1992. godine, bio otkupio, za vrlo mali novac i pod privilegiranim uvjetima, lijepu kuću u Nazorovoj ulici u Zagrebu.

Tuđman, međutim, nije bio iznimka: obitelj Savke Dabčević Kučar pod sličnim je uvjetima otkupila vilu u Rockefellerovoj ulici, a Vladimir Šeks veliki stan (u kojem već dugo ne živi) blizu Cvjetnog trga.

Stambene avanture hrvatskih političara predstavljale su omiljeno štivo u neovisnim medijima početkom i sredinom devedesetih godina, jer su one odražavale sustav povlastica koji je bio nedostupan većini ostalih građana.

Taj se sustav povlastica širio i izvan stambenih kvadrata, u čemu je, opet, predvodila predsjednikova obitelj. Ovdje ne možemo ne podsjetiti da je Nevenka Tuđman otvorila trgovinu televizorima u lokalu Ministarstva obrane u Zvonimirovoj ulici, dok je Stjepan Tuđman svojedobno bio dobavljač hrane za Ministarstvo unutarnjih poslova.

Sustav povlastica učinio je Hrvatsku demokratsku zajednicu trajno korumpiranom strankom: ona se od tog imidža nikada nije uspjela u potpunosti oporaviti, iako, ponavljamo, u Tuđmanovu sustavu povlastica za političare i druge javne osobe nipošto nisu sudjelovali samo članovi Hrvatske demokratske zajednice.

Drugi element modela korupcije u devedesetim godinama, privatizacija, previše je neistražen da bismo o njemu mogli donositi definitivne zaključke. No, socijalni i politički rezultati privatizacije kristalno su jasni.

Bezbrojna su poduzeća uništena, desetine i desetine tisuća ljudi ostalo je bez radnih mjesta, često i bez elementarnih egzistencijalnih sredstava, a u mnoge je Hrvate trajno, sa stanovišta pogođenih ljudi posve opravdano i logično, usađen žestoki strah od kapitalizma.

Politički govoreći, privatizacija se jednim dijelom provodila preko četiri ili pet ili sedam “tajkuna” bliskih ili barem dovoljno podobnih za Hrvatsku demokratsku zajednicu, od kojih se samo jedan pokazao kao uistinu relevantan poduzetnik. Skoro svi drugi završili su na sudovima, po zatvorima ili, barem, u crnim kronikama.

Materijalna je činjenica da se većina poslova vezanih uz privatizaciju nije mogla obaviti bez suglasnosti Ureda predsjednika. Dapače, Ured predsjednika držao se ovlaštenim arbitrirati čak i kada je privatni strani kapital ulazio u privatne hrvatske tvrtke.





Privatizacija u devedesetim godinama bila je, nesumnjivo, proces u kojem se političkom arbitražom pojedincima omogućilo da dođu do golemog kapitala: činjenica da su mnogi od njih taj kapital kasnije upropastili (ili je rečeni kapital, ustvari, bio bezvrijedan), da se, dakle, nisu nužno obogatili, ne predstavlja ni najmanju olakotnu okolnost.

Privatizacija, u svakom slučaju, ostaje trajna trauma velikog dijela hrvatskog stanovništva, koje je bilo zahvaćeno tim procesom. Treći element, povezanost podzemlja i javne, često čak i službene sfere, jednim je dijelom posljedica rata, a drugim nepostojanja pravne države.

Činjenica je da su Ministarstvo unutarnjih poslova i, osobito, Ministarstvo obrane koristili registrirane kriminalce u raznim svojim ratnim operacijama.

Nesporno je da je Mladen Naletilić Tuta, međunarodni kriminalac i zapovjednik Kažnjeničke bojne, kojeg je, srećom za pravdu, Haaški sud poslao na dugogodišnju robiju, bio redoviti gost u kabinetu Gojka Šuška, gdje je ulazio bez prethodne najave.

Nesporno je da je svojedobni šef zagrebačke kriminalne organizacije, patološki nasilnik Zlatko Bagarić, 1998. godine doveden u blizinu samog predsjednika Tuđmana, i to kao osobni prijatelj jednog od najpoznatijih hrvatskih nogometnih reprezentativaca.

Nesporno je da sudovi uglavnom nisu hjteli suditi počiniteljima zločina u hrvatskim uniformama, a da ih je HDZ-ova politika posve otvoreno amnestirala, neovisno o težini zločina. Tako je Siniša Rimac, jedan od počinitelja u slučaju Zec, kasnije postao tjelohranitelj Gojka Šuška.

U Tuđmanovu je sustavu određena vrsta zločina bila legalizirana, dok su se neke druge vrste zločina tolerirale ili prešućivale. Utoliko Hrvatska uistinu jest bila pod snažnim utjecajem organiziranog kriminala.

Jedno od središta organiziranog kriminala, koji je nastao i zbog prisilno ilegalne kupnje oružja, nalazilo se u Ministarstvu obrane, o čemu, među ostalim, svjedoči slučaj osuđenog generala Vladimira Zagorca (glavnog kupca oružja za HV), ali i primjer Stipe Gabrića Jamba, koji je svoj lokalni imperij izgradio prodajući hranu Ministarstvu obrane.

Bitna značajka koruptivnog modela devedesetih godina jest da se on provodio uz svjesno nečinjenje sigurnosnog sustava i uz namjernu pasivnost pravosuđa. Aktualni model političke korupcije znatno se razlikuje od obrasca iz devedesetih godina.

Aktualni se obrazac političke korupcije počeo stvarati - poslije četverogodišnje pauze u vrijeme Račanove Vlade - potkraj 2004. ili 2005. godine, kada se Ivo Sanader osjetio dovoljno snažnim da uspostavi sustav paralelnog financiranja Hrvatske demokratske zajednice, ali i pojedinih njenih čelnika (kada je riječ o paralelnom sustavu financiranja Hrvatske demokratske zajednice, ovih sam dana imao priliku pročitati službenu, urudžbiranu zabilješku u kojoj se tvrdi da je Drago Maček, glavni akter afere Brodosplit, izjavio kako su 4,5 milijuna eura koji su prenaplaćeni Brodosplitu ustvari potrošeni na HDZ-ove izborne kampanje).

Glavna, distinktivna karakteristika aktualnog korupcijskog modela je to da su njegovi neposredni protagonisti visokorangirani političari. U devedesetim su godinama Franjo Tuđman ili Vladimir Šeks zlorabili rupe u zakonu da bi otkupljivali kuće ili stanove. Tuđmanova su djeca neposredno radila s državom, što je, naravno, potpuno nedopustivo i posve skandalozno.

No, glavni protagonisti najvećih financijskih skandala nisu bili političari, nego poduzetnici koji jesu djelovali pod političkim blagoslovom, ali koji su imali prepoznatljivo ime i prezime.

Simboli loše privatizacije u Hrvatskoj bili su Gucić ili Kutle, Novalić ili Barač ili Jakopec, a ne Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Današnji je simbol korupcije u Hrvatskoj Ivo Sanader, bivši predsjednik Vlade i Hrvatske demokratske zajednice, a odmah do njega su Damir Polančec, bivši potpredsjednik Vlade, i Mladen Barišić, donedavni šef Carine i rizničar HDZ-a.

Tu je negdje i dr. Ivić Pašalić, davno bivši političar, koji nikada nije uspio uvjerljivo obrazložiti zašto mu je Hypo banka odobrila iznimno velik kredit (iako se prije nije bavio poduzetništvom) i kojeg mnogi smatraju, ne znamo je li to opravdano, jednim od ključeva hrvatskog kraka afere Hypo.

Ivo Sanader, Mladen Barišić i Damir Polančec postali su simboli aktualnog hrvatskog korupcijskog modela jer su - ako su optužbe protiv njih točne - izravno zloupotrebljavali svoje političke ovlasti da bi došli do velikog novca.

Utoliko je slučaj Fimi-Medije, dakle, slučaj izvlačenja novca iz državnih poduzeća i iz barem jednog ministarstva, posve karakterističan za aktualni hrvatski korupcijski model.

Pokaže li se, dakle, da su Državno odvjetništvo i USKOK u pravu, radi se o uistinu jedinstvenom primjeru akcije isplaćivanja državnog novca za privatne i stranačke potrebe, koju su vodili najviši državni dužnosnici.

Osobito je važno naglasiti da istražitelji smatraju kako je velik dio novca iz afere Fimi-Media završio na privatnim računima. Ako je, dakle, istražiteljska teza točna, predstavnici hrvatskog državnog vrha izvlačili su, za sebe same, novac iz državnog proračuna! Takvo što Franjo Tuđman - što god mu inače redovito stavljamo na teret - nikada nije činio. Ovdje je, po svemu sudeći, riječ o kvalitativnoj razlici u korupcijskom modelu.

Aktualni korupcijski obrazac, u kojem su glavni junaci, ne kao pokrovitelji, nego kao planeri, izvršitelji i dominantni korisnici, baš sami članovi najužeg državnog vrha, nešto je što dosad nismo vidjeli u Hrvatskoj.

Korupcijski model koji se razvio unatrag pet ili šest godina nije se, međutim, odricao svih značajki korupcijskog obrasca iz prošlog desetljeća.

To se, poglavito, odnosi na povlastice: bilo da se radi o avionskim kartama za članove premijerove obitelji, koje su plaćane državnim kreditnim karticama, bilo da se radi o uistinu nevjerojatnoj bahatosti kada je Ivo Sanader pokušao kupiti službeni BMW za oko četiri milijuna kuna. Javnost je bila toliko sablažnjena najavom te kupnje - koja je na simboličan način pokazivala da je bivši predsjednik Vlade počeo živjeti u deluziji - da su Sanader i HDZ na kraju morali vratiti automobil.

Korupcijski obrazac iz dvijetisućitih razlikovao se, ipak, od korupcijskog obrasca iz devedesetih po još dvije, iznimno bitne značajke. Uhićenjem Hrvoja Petrača postalo je jasno da se pripadnici podzemlja više ne mogu nadati polulegalnom statusu u kojem su uživali tijekom devedesetih godina.

Dakle, registrirani kriminalci više nisu mogli računati na status društveno poželjnih građana, osim pojedinaca koji su se okupljali oko zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića (nažalost, ovdje nemamo prostora za analizu Bandićeve vladavine u Zagrebu, bez čega je, zapravo, nemoguće napisati bilo kakav definitivni prikaz svih važnih hrvatskih korupcijskih modela: u današnjem se tekstu moramo zadržati na dva glavna obrasca, aktualnom i onom iz devedesetih).

Drugo, i najvažnije, hrvatski organi gonjenja, kako policija, tako i tužiteljstvo, emancipirali su se od političke sfere koliko je god to fizički moguće.

Danas, uistinu, ne postoji niti jedna politička snaga u Hrvatskoj koja bi mogla zaustaviti istragu protiv Ive Sanadera i Mladena Barišića. Uostalom, ni sam Ivo Sanader, dok je još bio predsjednik Vlade, nije uspio zaustaviti istragu potiv Berislava Rončevića u aferi kamioni.

Dapače, Sanaderov neuspjeh da spriječi istragu protiv bivšeg ministra obrane i policije jedan je od razloga zbog kojih je bivši predsjednik Vlade izgubio autoritet u stranačkom vodstvu.

U proteklih smo dvadeset godina, gotovo posve paralelno, svjedočili stjecanju nezavisnosti, velikoj ratnoj pobjedi, demokratizaciji zemlje, ulasku u NATO i, uskoro, Europsku Uniju, kao što smo svjedočili usponu i padu kriminalne države.

Kriminalna je država svoj prvi veliki uspon doživjela u devedesetim godinama, da bi samo površno bila srušena pobjedom Račanove i Budišine koalicije.

Račanova je Vlada bila suštinski nekorumpirana (iako su joj se događali pojedini skandali za koje nije bilo nikakvog opravdanja), ali nije poduzela dovoljno da bi se obračunala s organiziranim kriminalom.

Svoj drugi vrhunac kriminalna je država doživjela u vrijeme vladavine Ive Sanadera. Sada se kriminalna država demontira akcijama organa gonjenja.

No, presudno je stvoriti uvjete, ne samo pravne, nego i političko-strukturalne, da nam se kriminalna država više nikada ne dogodi.

Tu se samo djelomično radi o Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Činjenica je da je HDZ bio politički pokrovitelj obje kriminalne države: one su izrasle iz HDZ-ove vladavine, dijelom i zbog specifičnog, duboko nedemokratskog i nekontroliranog sustava upravljanja Hrvatskom demokratskom zajednicom.

No, HDZ nije jedini problem, niti njegov očekivani silazak s vlasti predstavlja sigurno jamstvo protiv kriminalne države.

Jedina operativna garancija da se kriminalna država tako skoro neće obnoviti jest, s jedne strane, potpuna politička neovisnost tužiteljstva i sudstva, a s druge strane, najstroža javna kontrola bilo koje buduće vlasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:17