SDP se poziva na rast, a bio je pad

Prije nepunih godinu dana, u rujnu prošle godine, koalicija lijevih stranaka predvođena SDP-om, koja je u tom trenutku gotovo četiri godine upravljala državom, udružila se u koaliciju (bez IDS-a) kojoj su dali ime “Hrvatska raste”. Potpis je pao u poslovnoj zoni kraj Varaždina, u proizvodnoj hali - sve u znaku simbolike jer glavni je naglasak bio stavljen na rast hrvatskog gospodarstva.

Nazvati koaliciju stranaka koja je na vlasti četiri godine “Hrvatska raste” na temelju minimalnog gospodarskog rasta u zadnja dva kvartala, a u situaciji kad je u prve tri godine (ili 12 kvartala zaredom) njihove vladavine hrvatsko gospodarstvo kontinuirano kontrahiralo, zaposlenost padala, a u inozemstvo emigriralo između 50 i 100 tisuća ljudi zbog nemogućnosti pronalaska (boljeg) posla (točne podatke o broju iseljenih u tom periodu još nemamo) zbilja je bio hrabar potez. Na trenutke je to izgledalo nestvarno. Ipak, uz klađenje da hrvatski birači nemaju dugo pamćenje, te uvjeravanje da je svagdje bila kriza pa se nije moglo bolje te uz nesposobnost političkih suparnika da adekvatno odgovore, rizik im se na kraju isplatio.

Ankete

Iako su po svim anketama trebali uvjerljivo izgubiti, na kraju su ostvarili isti rezultat kao koalicija desnih stranaka, što ih je nakon svih peripetija posljednjih mjeseci dovelo u izglednu priliku da uskoro opet preuzmu vlast.

Ohrabreni prethodnom taktikom, za kampanju su odabrali slogan “Siguran smjer!”, sugerirajući da treba nastaviti po starom: tamo gdje su stali, i da je to siguran smjer. U intervjuu Jutarnjem gospodin Milanović je objasnio kako se nada da će građani glasati za njihovu koaliciju jer je to “siguran smjer kontinuiteta napretka”.

Nažalost, činjenice pokazuju upravo suprotno.

SDP-ova koalicija je upravljanje državom preuzela početkom 2012., a gospodarstvo Hrvatske do tada se dobrano “ispuhalo” jer je od 2009. bilo u recesiji. Nakon što smo od početka krize do kraja 2011. pali znatno više od EU prosjeka, moglo se očekivati da ćemo stoga u idućem periodu rasti brže od tog prosjeka.Nažalost, to ne da se nije dogodilo, nego smo u sve četiri godine ostvarivali niži rast od prosjeka EU, što je vidljivo na prezentiranom grafikonu.

U periodu Milanovićeve vlade, kumulativni pad hrvatskog BDP-a bio je -2,1%. U te četiri godine gospodarstvo EU raslo je 3,1%.

Standard

Dakle, ne da nismo sustizali standard zemalja zapadne Europe, nego smo se od njega još više udaljavali. Istodobno su sve druge tranzicijske zemlje u EU (osim Slovenije) rasle brže od razvijenih zemalja i tako smanjivale taj zaostatak. Dok je kumulativni porast BDP-a u ovom četverogodišnjem periodu u EU bio 3,1%, a gotovo su sve tranzicijske zemlje ostvarile rast znatno veći od toga, jedino je Hrvatska ostvarila kumulativni pad BDP-a, i to za više od 2%. Takvu izvedbu mogli bismo opisati na razne načine, no “siguran smjer kontinuiteta napretka” svakako nije jedan od njih.

Ni porast javnog duga sa 65,2% BDP-a, koliki jebio na kraju 2011. kad je lijeva koalicija preuzela vlast, na 86,7%, koliko je iznosio na kraju 2015. - ili u apsolutnim iznosima oko 70 mlrd. kn ekstra državne potrošnje - nije pomoglo da rezultat ne bude tako porazan. Sjetimo li se nekih ključnih ekonomskih poteza koji su se povlačili u tom periodu, teško je bilo očekivati drugačiji rezultat.

Veći porezi

Prvo što su napravili nakon dolaska na vlast bilo je povećanje PDV-a sa 23 na 25% (te veliko jednokratno povećanje cijene struje kako bi HEP navodno mogao više ulagati). Suzili su porezne razrede pa se vrlo visok porez na dohodak od 40% + prirez počeo obračunavati na plaće već od 8800 kn. Zatim su uveli porez na dividendu, pa i porez na kamate (štednju), dizali trošarine na goriva te završili mandat s porezom na kapitalnu dobit. Ti prvotni negativni šokovi znatno su smanjili kupovnu moć građana, a osobna potrošnja godinama se nije oporavila te je dodatno vukla gospodarstvo nadolje. U zadnjoj godini mandata smanjili su porezno opterećenje na plaće (povećali neoporezivi dio i podigli porezne razrede), što je odmah rezultiralo povećanom osobnom potrošnjom, koja je bila najveći generator rasta BDP-a u 2015. (uz niže cijene nafte te povećanu potražnju izvana). I kreditni se rejting zemlje zbog takve politike spuštao dva puta. Prvi put krajem 2012., a drugi put početkom 2014.. Sada smo debelo u “junk” teritoriju, a vani se zaduživati možemo samo zato što sve velike centralne banke vode izrazito labave monetarne politike.

Ime Narodna koalicija čini se, pak, odlično pogođene, posebno nakon privlačenja HSS-a. Time potpuno otupljuju oštricu desnice koja ih je proglašavala nenarodnom vladom, a zahvaćaju politički centar i omogućuju lakše privlačenje protestnih glasova i ljudi razočaranih HDZ-om. Ključni problem zapravo nije u samom motu “Siguran smjer!” Prava je opasnost to što su možda doista uvjereni da su radili dobar posao u proteklom četverogodišnjem mandatu. Ako je tako, to bi bio dokaz da još uvijek nisu spoznali korijene naših problema, da su i dalje nesvjesni uzroka naše nekonkurentnosti, a to bi onda bio siguran put u daljnje zaostajanje koje smo imali prilike vidjeti.