Šeparović: Važno je da se Sarah Kane dogodi baš u HNK

Odavno se ne pamti tako pozitivno pretpremijerno uzbuđenje u nacionalnom teatru, rijetko se uoči tako konsenzualna radna etika, kao pred sutrašnju izvedbu predstave "Žudnja" ("Crave"), nastalu prema tekstu izuzetne britanske dramatičarke Sarah Kane (1971.-1999.)



Prvo institucionalno postavljanje teksta Sarah Kane (pokušaj postavljanja jedna njezina teksta u Gavelli pompozno je propao prije nekoliko godina) u rukama je Boruta Šeparovića, redatelja i ovom prilikom prevoditelja, koji je većini kazališne publike poznat kao osnivač i voditelj grupe Montažstroj s kraja 80-ih.

Predstava nije tipična za HNK-ovsku programsku strategiju na barem tri razine: prema naravi samog teksta, prema habitusu redatelja odgojenom na načelima izvedbenih umjetnosti i prema tipu glumačke izvedbe, miljama udaljene od strogih okvira dramskog teatra.



Mogla bi se, dakle, HNK sutra dogoditi razlika, pomak u perspektivi posla. "Žudnja" je tekst namjerno lišen kazališne strukture - didaskalija i dijaloga, u autoričinu opusu poseban zbog izrazite poetičnosti: na pozornici ga igraju, ili "utjelovljuju" Milan Pleština, Zrinka Cvitešić, Damir Markovina i Alma Prica kao likovi bez imena, označeni samo početnim slovima. Na pozornici će, osim monitora za videoprojekcije, biti i violončelistica Snježana Rucner. Šeparović je odmah, kao da želi preduhitriti glupo pitanje, naglasio da nije riječ "ni o kakvom eksperimentalnom kazalištu, nego mainstreamu". 



• Kako i zašto Borut Šeparović, poznat kao autor nezavisne scene, radi u HNK?



- Prvo mogu ponoviti onu šalu da "svi koji su 'off', duboko žele biti 'on'". Drugo i važnije, nikad se nisam vidio kao "off". U to me davno delegirala kulturna politika. Mislim da tekst Sarah Kane ima više smisla raditi na velikoj pozornici, nego na nezavisnoj sceni. Ovako dobiva konotacije koje inače ne bi imao, a kulturni učinak teksta može biti izniman. Najvažnije, HNK je mjesto u kojem rade vrhunski glumci, a samo se takvi mogu nositi s naravi ovoga teksta. Četvero izuzetnih glumaca kao četiri glasa na sceni imali su vrlo zahtijevan zadatak. Njihova odluka da uđu u ovaj nesiguran i težak posao upravo je onaj trenutak izvrsnosti, ono što je stvar učinila dobrom. Sarah Kane kaže: "I ne zaboravi da je poezija jezik za sebe, ne zaboravi da se, kada su dopuštene drugačije riječi, zahtijevaju i drugačiji stavovi." Odgovornost za drugačije stavove ne nosi samo umjetnik ili institucija nego i publika: Za mene je to najintrigantnije.

• "Žudnjom" postdramsko kazalište u HNK napokon dobiva reprezentativnu lentu?



- Ne bih teoretizirao o postdramskom teatru. Znamo da postdramsko pismo postoji od Samuela Becketta nadalje, a postdramski je teatar u raznolikim varijantama odavno dio službenog repertoara velikih zapadnoeuropskih kazališta - ne i našega, iako se to, vjerujem, već i generacijskim ključem nužno mijenja. Postdramski se teatar bavi realnošću izvedbe, i u ovoj smo predstavi pokušali pokazati razine problema takve realnosti.



• Tekst Sarah Kane otvara nevjerojatan spektar motiva i problema. Po čemu je vama intrigantan?



- Geneza mog slučaja nije filozofska. Pročitao sam tekst i shvatio da ga želim i moram negdje raditi, bilo gdje. Problemi koje Kane dotiče su problemi ljubavi, politike ljubavi, muško-ženskih odnosa, nasilja, transgresije nasilja, emocinalnog tereta, koje netko mora, može ili ne može, istresti pred sebe i druge. U predstavi smo pokušali otvoriti i oblikovati pitanje o komunikaciji kao činu odgovornosti. Može li se tematizirati taj problem jednim intimnim, poetskim tekstom? Vjerujem da može, više nego što to čini politički teatar. Nikada me nije zanimala politika ili kulturna politika, nego samo tekst.



• Ono što vam smeta je medijska zloupotreba Sarah Kane.



- Naglasimo, molim, publici da činjenica što je netko, poput Sarah Kane, sebi oduzeo život ne treba interpretirati svaki njezin tekst. U tom smo slučaju idioti, k tome neobrazovani. Tumačenje njezinih tekstova kao "kontroverznih" samo zato što je sebi oduzela život apsolutno je pogrešno, kao što već 50 godina znamo da je opasno i pogrešno tumačiti nečija djela iz biografskih činjenica.