Sharon: Vojnik, general, političar, državnik





Ariel Sharon, jedan od najkontroverznijih i najistaknutijih protagonista obnovljene izraelske državnosti, već desetljećima izaziva snažne osjećaje mnogih ljudi - vrlo intenzivnu privrženost i divljenje jednih te još veću mržnju i prezir drugih.

Manje ostrašćeni i neutralniji promatrači njegove dugotrajne vojničke, političke i dužnosničke karijere Sharonov dosadašnji smjer nerijetko smatraju vrlo krivudavim i nepostojanim, a tek rijetki u cijeloj toj višestranoj karijeri vide barem dvije glavne dosljednosti - ustrajnost u beskompromisnoj obrani i nametanju onoga što smatra izraelskim nacionalnim intereso, te umijeće da pritom sebe gurne u prvi plan, prigrabi važne i odgovorne uloge te se politički oporavi i od teških skandala i mračnih sjena vlastitih i tuđih postupaka. Iz tih njegovih dviju dosljednosti proizlazi i treća - neosjetljivost i na najoštrije primjedbe koje su mu upućivali protivnici, ali i saveznici, palestinski i ostali Arapi i stranci, ali i njegovi vlastiti sunarodnjaci.

Zbog toga mnogi "sharonolozi" vjeruju da zdravlje toga ostarjelog izraelskog premijera nisu narušile optužbe o njegovoj i korupciji njegove obitelji i stranačkih suradnika, pa niti nedavno napuštanje stranke među čijim je osnivačima bio, uz osnutak nove stranke, jer je riječ o "debelokošcu" koji je naviknut na bočne i frontalne udarce i sudare, nego mu je, u 78. godini života, organizam kolabirao pod težinom prekobrojnih kilograma i nezdravih masnoća koje je n akupio u proteklih nekoliko desetljeća, hraneći se preobilno i živeći sjedilački, između vladinih ureda u Jeruzalemu i svojeg ranča u pustinji Negev, na jugu židovske države.

Ariel Sharon bio je sudionik svih modernih izraelsko-arapskih ratova - borio se u "Ratu za neovisnost" od 1947. do 1949. godine, sudjelovao u izraelsko-britansko-francuskom napadu na Egipat u "Sueskom ratu" 1956., kao general s dvije zvjezdice zapovijedao divizijom u "Šestodnevnom ratu" 1967., kada se Izrael trijumfalno proširio na (dotad egipatski) Sinaj i pojas Gaze, na (dotad jordansku) Zapadnu obalu i istočni dio Jeruzalema, te na (dotad sirijsku) visoravan Golan.



Sharonovi najvažniji ratovi ipak su bili "Kipurski rat" 1973., kada je predvodio protuofenzivu kojom su poništeni početni iznenadni arapski uspjesi, te "Operacija mir za Galileju", kojom je 1982. prodro duboko u Libanon, držao pod opsadom i glavni grad Beirut, te kao ministar obrane i zapovjednik cijele ofenzive omogućio maronitskoj falangi (paravojsci libanonskih katolika) da u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Šatila uništi oružani otpor, ali uz prateći masakr stotina palestinskih civila - žena i muškaraca, odraslih i djece.

Zbog tih je zločina njegovih arapsko-kršćanskih saveznika, počinje nih gotovo pred očima njegovih postrojbi, Sharon bio izložen najmasovnijim političkim prosvjedima u modernoj izraelskoj povijesti, koji su doveli do njegove smjene, a neovisna istraga potvrdila je 1983. da je posredno odgovoran za tragične događaje u dvama izbjegličkim logorima. Pojedini su stručnjaci osporavali taktičku ispravnost i stratešku mudrost njegovih postupaka i u prijašnjim ratovima, a i za ta ga razdoblja vežu sumnjičenja za kršenje međunarodnih propisa, poput dizanja u zrak 50 kuća u selu Kibia 1953., čime je poubijano 69 stanovnika, ili poput likvidacije 38 egipatskih vojnika u pojasu Gaze dvije godine poslije.

Rođen 1928., Sharon je u parlamentarnu politiku ušao 1973., kada je prvi put izabran u državni parlament (Kneset). Godinu poslije postao je savjetnik laburističkog premijera Yitzhaka Rabina, također umirovljenog generala, koji je 90-ih godina pokrenuo ambiciozan mirovni proces s Arapima, ponajviše s Palestincima, zbog čega ga je ustrijelio izraelski ekstremist Yigal Amir.

Sharon se od većine izraelskih državničkih veterana razlikuje i po tome što nije sve vrijeme pripadao jednom taboru. U početku je bio bliži "ljevici", Ben Gurionovim, Peresovim i Rabinovim laburistima, čija je paravojska (Hagana) bila temelj Izraelskih obrambenih snaga (hebrejski naziv Tsahal, engleskom kraticom IDF), da bi se u drugoj polovici 70-ih godina 20. stoljeća udružio s «desnim revizionistima» (pokojnog Vladimira Zeeva Jabotinskog), s čijim je tadašnjim vođom Menahemom Beginom osnovao novu stranku, Likud. Od 1977. do 1981. je ministar poljoprivrede, iduće dvije godine je ministar obrane, kada je još jednom pokazao neukrotiv mentalitet vođe i "usamljenog jahača", jer je i samom šefu stranke i vlade Beginu rekao da će u Libanonu zauzeti samo položaje oko rijeke Litani (blizu granice s Izraelom), a istodobno je, bez znanja Begina, krenuo zaposjesti velik dio te zemlje, upetljavši se u tamošnji građanski rat s namjerom izgona palestinskih gerilaca.

Zatim slijedi vrhunac Sharonove ministarske karijere: najprije je, od 1984. do 1990., ministar trgovine i industrije, a potom, od 1990. do 1992., ministar graditeljstva i stanovanja. U to vrijeme izraelsku vladu vodi tvrdi desničar Yitzhak Shamir, ali se glavnim organizatorom i simbolom velike ekspanzije židovskih naselja na područjima osvojenima 1967. (u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, osobito oko Jeruzalema) smatra - Sharona. On je sličan posao nastavio i 1996. na mjestu ministra nacionalne infrastrukture, odakle 1998. prelazi na čelo diplomacij e u vladi Benjamina Netanyahua.















































Netanyahuov izborni poraz od laburističkog vođe i još jednoga umirovljenog generala, Ehuda Baraka, Sharon je iskoristio da na unutarstranačkim izborima porazi znatno mlađeg Netanyahua, a također mlađeg Baraka riješio se tako što je 2000. uzbunjivao javnost protiv Barakovih ponuda ustupaka Palestincima (uključujući djelomičnu diobu Jeruzalema), a odmah zatim propast tih mirovnih pregovora iskoristio je da pomete i Baraka s čela vlade. Sharon je to ostvario posjetom području džamije al-Aksa u Jeruzalemu (na mjestu za koje Židovi vjeruju da je bilo lokacija dva njihova sveta hrama), u pratnji tisuća tjelohranitelja, čime je izazvao gnjev Palestinaca, što je bio fitilj njihove nove pobune (intifade), koja je trajala proteklih pet godina. Tijekom ranije intifade, potkraj 80-ih i početkih 90-ih godina, Sharon je bio najomraženija osoba za većinu Palestinaca, ali i za mnoge izraelske pacifiste.

Obnova nasilja, kaosa i nesigurnosti gurnula je većinu glasača prema tvrđem Sharonu, umjesto "popustljivca" Baraka. Ipak, i sam je Sharon nakon izborne pobjede prvi put spomenuo buduće stvaranje palestinske države, izražavajući načelnu privrženost američkom i međunarodnom mirovnom planu, ali uvijek inzistirajući da prije ozbiljnog mirovnog procesa palestinske vlasti moraju suzbiti nasilje i terorizam sa svoje strane. U međuvremenu je počeo graditi sigurnosni zid kojim je Izrael i dio židovskih naselja ogradio od okupiranih palestinskih područja, a onda je prošle godine izveo i jednostranu prisilnu evakuaciju židovskih naseljenika i ukidanje njihovih naselja u pojase Gaze (i manjeg dijela na Zapadnoj obali). Time je stekao neočekivane simpatije dijela pristaša mirovnog kompromisa, a protiv sebe okrenuo židovske ultranacionaliste i fundamentaliste "biblijskog velikog Izraela". U svojoj je maniri Gordijev čvor unutarstranačkog bunta u Likudu presjekao napuštajući tu stranku i osnivajuću novu, nazvanu Kadima ("naprijed"), u čemu su mu se pridružili mnogi ministri i ostali istaknuti političari - kako Likudovi tako i laburistički, od kojih je najpoznatiji Shimon Peres, stariji nekoliko godina i od Sharona.

Ako Sharon ne bude mogao nastaviti obnašati premijerske dužnosti, ili ako umre, vladu će u prijelaznom roku voditi njegov zamjenik Ehud Olmert, ali je pitanje hoće li stranku Kadima, uvelike objedinjenu autoritetom i kontroverznom karizmom svojeg osnivača i vođe, moći na okupu održati raznorodni pojedinci koje je ondje okupio. Da je Sharon ostao živ, zdrav i u punom pogonu, ta bi stranka vjerojatno pobijedila na izborima, i Sharon bi na čelu neke nove koalicije možda odveo izraelsku vladu prema konačnom sveobuhvatnom mirovnom sporazumu s Palestincima i okolnim zemljama. Time bi iznenadio mnoge, ali i prihvatio tvrdnju izraelskog "mirovnog bloka" da samo kompromis s prvim susjedima može donijeti židovskoj državi opstanak i prosperitet.



Ahmed Salihbegović
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 19:35