Sitna korupcija uništava državu, a mi na to pristajemo

U Hrvatskoj se prodaje meso staro 10 godina, uginule krave završavaju na velikim hrvatskim tržnicama kao bifteci, meso koje je u Zagrebu označeno kao pokvareno u Splitu može proći kao zdravo (i obratno)… Strašno!

Ključni problem nažalost nije samo u mesu, ma koliko ono bilo staro, bolesno, pokvareno, uginulo ili triput smrznuto.

Problem je u sustavu koji to zna odavno, ali ne reagira. Problem je u sudionicima tog lanca, koji se očito osjećaju sigurnima. Problem je to nedostatka kontrole, nadzora, transparentnosti, pravila, zakona. Problem je što svi na to prešutno pristaju - ukratko, isto ono što nas muči u bolnicama, školama, državnim uredima i zavodima.

Problem je dubok i zato ga je teško izbjeći. Kao što nakon ovog teksta u Nedjeljnom Jutarnjem više nijedan restoranski biftek, barem neko vrijeme, više neće izgledati slasno i pozivajuće, tako su i hrvatske auto-ceste manje privlačne potencijalnim putnicima nakon objave da su najopasnije u Europi najopasnije. Ne kontrolira ih se, baš kao ni mesnice. Baš kao niti bilo što drugo.

Po jednakom pravilu pristajanja tolerira se sitna korupcija posvuda u društvu.

Vaše se dijete možda ovih dana nije upisalo u vrtić, susjedov sin se zato upisao u lošiju školu. I vi još uvijek imate vozačku dozvolu, jer s policajcem se “dalo dogovoriti”. Dobro se snalaizmo i sretni smo žitovom u takvom sustavu.

Blago nama. Ali zamislite. Što ako vam pukne slijepo crijevo, a liječnik, kojeg ste već navikli na sitne poklone i protuusluge, upravo jede (provjereno zdrav) biftek, u pauzi za ručak kongresa na Mauricijusu, kamo ga je odvela prijateljska farmaceutska kompanija?

M ožda se njegov kolega neće pokazati jednako susretljivim, ili jednako jeftinim. Možda dobijete uslugu kao i ostali? U tom vam se slučaju loše piše.

Hrvatska je danas zemlja duboko narušenih društvenih vrijednosti, zemlja u kojoj malo tko ikome vjeruje, u kojoj se svatko od nas barem jednom dnevno osjeti prevarenim.

Imamo izbor. Hraniti se pokvarenim mesom, ili pristati na bolne društvene reforme, usmjernih na usvajanje europskih normi.

Zbog gluhog i disfunkcionalnog sustava koji toleriramo neki od ključnih sugovornika u “mesnoj aferi” koju danas otkriva Jutarnji ostali su anonimnima. Strah ih je.

Želimo li doista živjeti u takvoj zemlji?