SLAVENKA DRAKULIĆ Čovjek koji treba samo 200 riječi

Iako nije bilo za vjerovati, dogodilo se. Nedavno je prošlo mjesec dana otkako je Donald Trump predsjednik SAD-a. Ali ovdje priča ne završava, nego tek počinje. Cijeli svijet i dalje u nevjerici prati njegove ranojutarnje tweetove, njegove priproste govore, njegove ukaze i press konferencije - kao da je riječ o avanturama nekog fikcionalnog lika. Rasprave o svakom njegovu potezu, da ne kažemo riječi i gesti, traju danima. Jednako tako i analize, psihološki profili, tumačenja s jedne i druge strane. Ustvari, najbolji opis za ovo što se dešava je reality show. A u tome je Trump i te kako vješt jer ga je popularnost stečena na televiziji i dovela u Bijelu kuću. I kao što se u takvim programima iz svakodnevnog ponašanja najbolje vide nečije osobine, tako je i ovdje slučaj. Naravno da su o Trumpu napisane stotine članaka. Od silnih zanimljivih detalja, a kad se radi o predsjedniku jedne velesile baš svi detalji su zanimljivi, u oči upada jezik kojim se služi i kako se njime služi.

Najuočljiviji je mali broj riječi, hiperbolizirani pridjevi koje stalno ponavlja i upotreba emocija. Neki su već izračunali da mu se rječnik sastoji od oko 100-200 riječi. Vokabular poput djeteta kojem je devet godina, tvrde neki. The Independent je još prije izbora napisao da se Trump izražava kao da mu je 11 godina ili manje. A Tony Schwartz, njegov bivši suradnik na autobiografiji “The Art of the Deal” (1987.) i čovjek koji bi to nabolje mogao znati, kaže: “On ima najmanji rječnik od bilo koje osobe koja se ikada natjecala za bilo kakav položaj, a kamoli za predsjednika...”

U svakom slučaju, rječnik je - dječji, onaj koji se uči iz crtića, slikovnica, stripova, TV oglasa, ograničen i nešto kao usmeni tweet ili TV clip, zato mu je valjda tweet “prirodan” način pismenog izražavanja. Kao da vas, govoreći jezikom reklama, želi uvjeriti da kupite njegov proizvod, da kupite njegove ideje. Što možda i nije daleko od istine. Jer, takav oskudan jezik ne može se upotrijebiti za opise ili analizu, pogodniji je za izražavanje emocija. Trump i govori o ljubavi i mržnji, o vjeri i nadi, tugi, razočaranju, povjerenju. Ljudi su gubitnici, slabići, glupi ili lukavi. Na činjenice ne obraća previše pažnje, neodređen je i dvosmislen kada govori o ozbiljnim stvarima, npr. vanjskoj politici, pa su Rusi jednog časa prijatelji, a odmah zatim neprijatelji. Jednostavan i emocionalan izričaj najbolje se vidi u odnosu prema medijima s kojima je, kaže, u ratu jer ga mediji žele uništiti, nepravedni i zlonamjerni kakvi već jesu. Govori su mu prepuni klišeja i pretjerivanja, gotovo u svakoj rečenici upotrebljava pridjeve poput: fantastično, prelijepo, divno, veličanstveno ili, pak, katastrofalno, grozno, tužno..., bilo da govori o vanjskoj politici, osobama ili potrošnji nafte. On je “dječak” kome je bivši potpredsjednik Joe Biden poručio: “Daj odrasti već jednom!”

No, ne samo da sam izražava uglavnom emocije, nego apelira na njih i kod publike, a to je već nešto drugo. Trump nije samo demagog koji obećava nemoguće i traži da vjeruju samo njemu kad kaže da će sklopiti veličanstvene poslove, zaposliti nezaposlene u automobilskoj industriji, pobijediti ISIS ili uništiti globalnu terorističku mrežu. Upućivanje na emocije otkriva ga i kao opasnog populista autoritarnog tipa.

Ovih dana na američkim listama bestsellera, zahvaljujući upravo Trumpu i konfuziji koju sije svojim govorima i ponašanjem, našle su se i knjige za koje to nitko ne bi očekivao, kao što su “1984.” Georgea Orwella, “Vrli novi svijet” Aldousa Huxleyja, “Sluškinjina priča” Margaret Atwood, pa čak i “Porijeklo totalitarizma” Hannah Arendt. Očito Amerikanci traže objašnjenja za ovo što im se događa, barem oni koji današnju stvarnost doživljavaju kao neku vrstu distopije.

No, možda je jedna druga knjiga, navodno dječja, primjerenija, barem kad je riječ o Trumpovoj upotrebi jezika - naime, “Alice u Zemlji čudesa i iza zrcala” Lewisa Carolla. Mnogi će se čitatelji prisjetiti da Alice, nakon što prođe iza zrcala, u jednom trenutku sreće jaje zvano Humpty Dumpty (ili dundo Bumbo, kako Antun Šoljan prevodi njegovo ime). Pokušavajući biti ljubazna, ona mu daje kompliment za pojas koji nosi. Kakav pojas, kaže jaje, pa to je - kravata. A dva reda prije Humpty Dumpty joj samouvjereno objašnjava: “Kad ja upotrijebim riječ, ona znači točno ono što hoću da znači - ni više ni manje.”

“Pitanje je samo”, rekla je Alice, “možete li vi natjerati riječi da znače toliko različitih stvari.”

“Pitanje je naprosto tko će kome biti gospodar... i to je sve!” kaže napuhano jaje.

Stvarnost, logika ili razum pritom ne igraju nikakvu ulogu jer u njegovu je svijetu sve drugačije. I kad pojas naziva kravatom ili bilo što drugo krsti kako hoće, on to čini naprosto zato jer može, jer ima moć da to učini. Baš kao i za Humpty Dumptyja, za Humpty Trumptyja je pojas kravata, vijesti su lažne, činjenice nevažne, a Švedska zemlja u kojoj se upravo dogodio teroristički napad. Nalazimo se u njegovu svijetu “alternativnih činjenica” i “lažnih vijesti” - to jest, u svijetu iza zrcala.

Razlika između Trumptyja i Dumptyja je u tome što Trumpty ima moć promijeniti ne samo značenje riječi i našu percepciju, nego odvesti cijeli svijet s one strane Alicina zrcala, prije nego što sam padne i rasprsne se u stotinu komadića.