SLAVENKA DRAKULIĆ Važni iskazi građanske hrabrosti

Prošle nedjelje na plaži Zlatni rat u Bolu na Braču okupila se poveća skupina ljudi. Obično na toj plaži vlada velika gužva, ali ljeti. Zašto u rano proljeće? Očito je u pitanju bilo nešto izvanredno jer, iako su sjedili na ručnicima pa je izgledalo da se sunčaju, bili su obučeni. I još su, duhovito, ručnicima na pijesku ispisali ZAUZETO. Bio je to protest stotinjak stanovnika ovog mjesta i otoka protiv odluke Županije da koncesiju za prekrasnu i profitabilnu plažu prema sumnjivim kriterijima dodijeli nekakvom jedva postojećem poduzeću. Na istom se natječaju natjecalo i poduzeće koje je do tada uspješno vodilo plažu i k tome zapošljavalo četrdesetak lokalaca. Preskočimo detalje političke križaljke i raznih interesa, pa i odluku Ministarstva mora da poništi odluku o koncesiji jer je teško vjerovati da je posljedica pobune građana. Zaustavimo se na činjenici da su se pobunili protiv korupcije.

Iste nedjelje slična se drama odvijala u Zagrebu, u naselju Savica. Naime, tamo je gradonačelnik Milan Bandić samovoljno i bez konzultacija, kako mu je već običaj, odlučio preurediti lokalni park u zabavni park. Prije toga istu je takvu odluku donio da se na tom mjestu gradi crkva, ali je projekt srušen pa se gradi malo dalje. Od danas do sutra, pod okriljem noći, bageri su počeli prekopavati park. Osupnuti građani izašli su protestirati, odmah su uputili dopis građevinskoj inspekciji, stali su pred bagere, uputili pisma odgovornima, organizirali dežurstva... U rupe koje su već iskopali ponovo su nasuli zemlju i - domišljato! - posadili cvijeće. Pojavila se i policija, ali “nije postupila”. Građanima Savice sumnjiva je brzina gradnje, dokumentacija, pa i graditelj. A najviše ih muči činjenica da ih nitko nije ni pitao što misle o projektu zabavnog parka koji bi trebao niknuti pod njihovim prozorima.

Koji su to, ili bolje, čiji su interesi u pitanju kod dodjele koncesije za Zlatni rat? Je li na Savici u pitanju korupcija ili “samo” samovolja gradskih vlasti? Važna su to pitanja, ali predmet ovog teksta su postupci vlasti, činjenica da mišljenje i želje samih građana kojih se promjene neposredno tiču, nitko ne uzima u obzir. Dapače, na Savici se na projektu zabavnog parka radi stanovnicima iza leđa.

Doduše, građani su na ovakve postupke mahom navikli, u Bolu kao i u Zagrebu a bogme i šire. Uostalom, radi se o načinu postupanja prema građanima i metodi vladanja iz prošlog sistema za koje očito treba puno više vremena da se promijene nego što smo zamišljali glasajući za demokraciju. Formalnu demokraciju jesmo izglasali, ali suština odnosa i postupaka vlasti i građana u mnogim je slučajevima i dalje nedemokratska i demokraciju svodi na puku formu. Navika da sve promjene, kako dobre tako i loše, dolaze naredbom, ukazom ili čak neformalno iskazano voljom “odozgo” ukorijenila se u mentalitetu kako vladajućih, tako i samih građana, bez obzira na to što žive u drugom političkom sistemu. Nije to bez razloga, prvenstveno je riječ o nedostatku demokratske tradicije i nerazumijevanju pojma općeg dobra. Za opće dobro se uvijek ranije brinula država, vlast, a zapravo partija, ne ostavljajući prostora građanima.

Oni tamo gore uvijek su najbolje znali što je dobro za one dolje, a tako je čini se i ostalo.

Ova dva prošlonedjeljna protesta mali su znaci pomaka. Ljudi se uglavnom brinu samo za sebe i svoje neposredne interese, a korupciju, autoritarnost i drskost vlasti i sl. uočavaju samo kad se njih osobno tiče i kad njima zaprijete neugodne posljedice. Pa ni onda ništa ne poduzimaju jer nisu navikli. Pomak je da su građani u međuvremenu uvidjeli da imaju pravo na otpor kad su u pitanju njihov neposredni lokalni interes i njihova sredstva od plaćanja poreza. Makar i u kvazidemokraciji građani moraju imati pravo glasa, i to ne samo na izborima. Ako šute i trpe a ne oglašavaju se, nemaju moralno pravo kritizirati vlast.

Iako na prvi pogled ne djeluje tako, ipak je ovo važan korak kad se uzmu u obzir socijalne i psihološke barijere koje svaki pojedinac mora svladati da bi izašao i javno digao glas. Postoji niz psiholoških zapreka, od nezainteresiranosti (baš me briga, nije to moj problem) do autoritarne svijesti (valjda vlast zna što radi), od nelagode (što će drugi reći) do straha (a što ako me uhapse). Potrebna je izvjesna građanska hrabrost da bi se djelovalo. Povremene, makar i male inicijative otpora samovolji vlasti, korupciji, autoritarnosti i netransparentnosti škola su za sve građane.

Naravno, posljednji je argument onih koji promatraju i sami ništa ne čine da su protesti ionako uzaludni jer se ništa neće promijeniti. Oni zaključuju na osnovi iskustva i vjerojatno su u pravu. Protestirali su i u Sisku i u Slavonskom Brodu i u Zagrebu oko uređenja Cvjetnog trga i Varšavske ulice, da masovne proteste za kurikularnu reformu ne spominjemo. Zaista njihov protest nije promijenio situaciju. Ali su barem pokušali spriječiti štetne, nepravedne ili loše projekte, od građevinskih do školskih programa. No za ozbiljan pritisak potrebna je kritična masa. Cinik bi mogao zaključiti da nam nije dovoljno loše da bismo masovnim okupljanjem protiv korupcije, na primjer, srušili neki zakon ili političara kao Rumunji. Moguće da u tome ima zrno istine, jer zapravo nitko ne zna kako nam je zaista. Nijedna statistika dosad nije izmjerila učinak sive ekonomije od koje se ovdje živi, a kamoli njene političke posljedice.