Slijedi li definitivni krah hrvatskog turizma?

Donošenje proračuna za 2015., kao i činjenica da smanjenja PDV-a u turizmu nema ni “u tragovima” u projekcijama državnog proračuna za 2016. i 2017. godinu, označilo je definitivni krah sektorske politike upravo na pitanju najvećeg resornog problema.

Nakon što je politika, kada je PDV u pitanju, izuzmemo li kraće razdoblje kad je primjenom kriterija broja ostvarenih noćenja PDV djelomično kompenziran iz proračunskih sredstava za konkurentnost, 15 godina držala turizam “na konopcima”, tek je Sanaderova prva Vlada prihvatila izmjene i dopune Zakona o PDV-u, kojima je PDV na usluge smještaja i usluge financijskog posredovanja za spomenute usluge snižen na konkurentnih 10%, čime je problem PDV-a u turizmu bio palijativno riješen.

Sa 1. siječnja 2013. Vlada Zorana Milanovića počela je s primjenom izmjena i dopuna spomenutog Zakona tako što je stopu PDV-a za usluge pripreme hrane i obavljanja usluga prehrane te pripreme i usluživanja pića spustila sa 25% na 10%, čime je, po pitanju visine PDV-a u sektoru, postignuta potpuna sinkronizacija. U tom trenutku, barem kada je u pitanju najvažniji fiskus sektora, hrvatski je turizam, izuzmemo li Maltu, Portugal i Grčku, koje su svom turizmu propisale još niže porezne stope, približno poslovao u uvjetima konkurentskog okruženja.

Nakon toga, s primjenom od 1. siječnja 2014. Vlada Republike Hrvatske, u sklopu mjera konsolidacije državnog proračuna, pod egidom izmjena i dopuna Zakona kojima će se provesti ciljevi i smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2014. - 2016. godine, pod kojim nazivom se je skrivalo priprosto krpanje proračunskih rupa, podigla je međustopu PDV-a u turizmu sa 10% na 13%, što je prema kriteriju visine poreznih opterećenja hrvatski turizam, među 140 promatranih zemalja, srozalo na 134. mjesto.

Premda je na spomenuti način urbi et orbi odaslana poruka o nerezistentnosti postojanih pravila igre u hrvatskom političkom i gospodarskom prostoru, istine radi treba reći da je tadašnji Linićev apodiktičan potez u značajnoj mjeri bio isprovociran i činjenicom da je sektor umanjenje stope PDV-a na pružanje usluga hrane i pića u pravilu koristio za realizaciju svojih partikularnih interesa, minirajući na taj način Linićevu inicijalnu zamisao.

U uvjeravanju Vlade koja je donošenjem novog proračuna, ali i smjernica za 2016. i 2017. godinu ustrajala na jedinstvenoj stopi PDV-a od 13%, nisu pomogli ni argumenti Hrvatske udruge hotelijera koja je na svom netom okončanom kongresu pred Vladu istrčala s prijedlogom da se međustopa PDV-a u turizmu sa sadašnjih 13% smanji na 5%, ukazujući na to da manje (poreza ) zapravo znači više (prihoda u proračun). Hotelijeri su procijenili da bi prihvaćanjem njihova prijedloga, primjerice, samo kada je u pitanju smanjenje PDV-a na usluge smještaja, na godišnjoj razini došlo do rasterećenja sektora u iznosu od 550 do 600 mil. kuna, na koji način bi se, u istom razdoblju, oslobodilo oko 2,5 milijardi kuna za nova ulaganja. Promatrano kumulativno, prema izračunu hotelijera, 5% stopa PDV-a, do 2020. godine, rezultirala bi sa 10 milijardi kuna dodatnih prihoda od smještaja, 11.000 novih radnih mjesta i oko 15 milijardi kuna novih investicija, dok bi već u 2018. godini bio ostvaren kumulativni neto učinak i za državni proračun u iznosu 102 mil. kn (2019. godine - 243 mil. kn, 2020. godine - 379 mil. kn). Da simulacije hotelijera nisu bez osnova pokazao je primjer Francuske koja je 2009. godine smanjila stopu PDV-a sa 19 na 5,5%, što je samo dvije godine kasnije rezultiralo povećanjem poreznih prihoda s osnova pruženih turističkih usluga u iznosu 5 milijardi eura, dok je u isto vrijeme stopa stečajeva u sektoru smanjena za 20%.

Stoga nema nikakve dvojbe da je inzistiranje na aktualnoj stopi PDV-a za turizam dugoročno gledano izrazito pogrešna odluka. Nema nikakve dvojbe da će zadržavanje visoke stope PDV-a, uz niz ostalih nuspojava, što je najpogubnije, praktički eutanazirati značajnija ulaganja u turistički sektor. Tako i Strategija razvoja turizma, čiji konačni rezultati (14,3 milijarde eura prihoda u 2020.), uz veću iskorištenost postojećih kapaciteta i povećanje prosječne potrošnje turista, u najznačajnijoj mjeri ipak ovise o volumenu investicija (7 milijardi eura), praktički postaje mrtvo slovo na papiru.

Tim ukopavanjem države, i njenim odustajanjem od proaktivne politike, kad je turizam u pitanju, sektor i nadalje ostaje prepušten “automatskom pilotu”. Kod svega toga najviše fascinira pasatistički odnos Vlade koja zaslijepljena preživljavanjem od izbora do izbora nije prepoznala potencijale sektora koji je, počevši od 2020. godine, prema Strategiji koju je sama prihvatila, bio u mogućnosti na godišnjoj razini ostvarivati 50 milijardi kuna novih prihoda.

Na ovaj način ionako nategnuti ciljevi iz Strategije razvoja hrvatskog turizma, na prvom mjestu onaj o 14,3 milijarde eura prihoda od turizma u 2020. godini, definitivno postaju science fiction, a svi oni koji žive za turizam i od turizma, očiju uprtih u oblake, i dalje će konzumirati fizička i financijska ostvarenja koja uglavnom počivaju na smještajnim ruinama bivšeg sustava i bivše države. Srećom, jer više je nego izvjesno da bi u suprotnom hrvatski turizam bio na još nižim granama, a ukupna nacionalna ekonomija držala glavu duboko ispod vode.