SLUČAJ POŽEŠKOG ŽUPANA ALOJZA TOMAŠEVIĆA Može li netko, molim, nazvati Angelu Merkel? Da nam riješi problem nasilnog političara

Neka se ne ljute na mene, neka mi oproste”, sa suzama u očima Mara se obratila svojoj odrasloj djeci preko TV kamera.

Vjerojatno su je napali da je osramotila obitelj i okrenuli joj leđa. Pravi cirkus bezveze, što je to udarac ili dva? Pa nije joj kičmu slomio.

“Šutite i trpite, jer boriti se s nekim tko je jači od tebe, to neće uspjeti”, njezina je poruka drugim ženama u toj situaciji. Očito je nama ženama to tako suđeno, dodala je bolno Mara Tomašević, supruga požeško-slavonskog župana neki dan na RTL-u. Ha?! Ne, to nije tako suđeno. Možda je suđeno nekim ženama u Hrvatskoj, ali odbijam vjerovati da će tako ostati zadugo. Da, premijer Andrej Plenković zasad ne vidi ništa sporno da sjedi preko puta Alojza Tomaševića, HDZ se izvlači nekim besmislicama kako ne bi smijenio tog tipa s mjesta župana. Još im samo fali da izvade kamene sjekire i krenu svi sretno u lov na mamute. Tip je udario ženu, heeej!

Ali kod nas kad udariš ženu, to je valjda kao kad krivo parkiraš. Zamislite, recimo, da je Alojz lupio Andreja Plenkovića po glavi, ili ga udarao po leđima. Razbio mu mobitel. Bi li i onda HDZ rekao da ne vidi načina za smjenu?

Prema Ustavu, gospođa Mara ima u vlas ista prava kao Andrej. Ili nema?

Nismo mi glupi Englezi pa da nam ministar obrane mora dati ostavku jer je nekoj novinarki pokušao ugurati jezik u usta, što je napravio nesretnik Michael Fallon. Nitko više nije u stanju izbrojiti koliko je tužnih sudbina muškaraca u Hollywoodu i diljem svijeta koji su izgubili položaje i funkcije u posljednja dva mjeseca otkako je svijetom krenula lavina #MeToo ispovijesti žena koje su prekinule zavjeru šutnje i progovorile o neprestanom nasilju kojem su izložene. Riječ je o vulgarnim i dvosmislenim primjedbama, pipkanju i svekolikom omalovažavanju, fizičko nasilje u normalnim zemljama nije predmet javne rasprave. Takvi poput tog Tomaševića idu automatski pred sud pa u penziju, nema što nasilnik raditi na javnoj funkciji, to je kristalno jasno. Ali nasilje ne mora biti fizičko da bi bilo nedopustivo.

Nama najbliže, ostavku je morao dati austrijski zastupnik Peter Pilz, ne nekakav kromanjonac, nego fini zastupnik Zelenih, jer ga je prijavila bivša suradnica s popisom 40 situacija u kojima ju je napadao i dodirivao. Što je bilo sporno? Obraćao joj se s “dušo” (Schatzi), zvao je da s njim ode na godišnji, govorio joj da “spakira gaćice”. Ništa strašno, zar ne? Ako mislite tako, vjerojatno ste muškarac.

Afera Weinstein krenula je 5. listopada. Za priču Mare Tomašević doznali smo koji dan ranije. Slučaj Weinstein promijenio je svijet, slučaj Mare Tomašević nije u stanju probuditi ni naše političare da se sjete da smo i mi u Europskoj uniji, a ako ne znaju što bi sad morali napraviti, neka nazovu Angelu Merkel pa će im ona reći. Za početak, gospodin Tomašević će se ispričati pred kamerama i sam podnijeti ostavku na sve funkcije, reći će da mu je jako žao… a onda će se iseliti iz zajedničke kuće.

Uvjerena sam da će se to dogoditi i da će Hrvatska biti jedna obična zemlja u kojoj se nasilje kažnjava i osuđuje, a nasilnici stavljaju na stup srama. A ne da se žrtve moraju sramiti. Poput gospođe Tomašević, mene, svih mojih i vaših frendica i svih žena koje čitaju ovo. “Naravno da jesam. I svaka žena koju znam”, odgovorila je Carly Fiorina, bivša direktorica Hewlett Packarda i predsjednička kandidatkinja republikanaca na pitanje je li i ona bila žrtva. I kakve to veze ima što smo mala zemlja? Evo na Islandu, sa 300.000 stanovnika, grupa od više od 600 političarki prošlog je tjedna objavila na webu iskaze sa svojim iskustvima zlostavljanja. Svaka je prošla to, svaka. I neće proći samo od sebe, dokle god same ne kažemo: Stop!