Slučaj sela Grubori: korupcija sustava i korupcija savjesti

Sinoć sam proveo nekoliko sati na internetu, čitajući tekstove o strašnom ubojstvu u selu Grubori. Dogodio mi se deja vu. Sve što je o Gruborima objavljeno ovih dana, u povodu uhićenja Željka Sačića, Franje Drlje, Božidara Krajine, Berislava Garića i Ivana Benete, hrvatskoj je javnosti poznato već najmanje šest godina.

Sanader štitio Jarnjaka

Naime, još u proljeće 2004. godine skoro svi naši mediji objavili su imena ljudi okrivljenih za zločin u Gruborima. Svi su mediji objavili da su Željko Sačić, Ivan Čermak, Ivan Jarnjak i Joško Morić navodno prikrivali pokolj u Gruborima.

Gotovo svi mediji objavili su da zbog slučaja Grubori Ivanu Jarnjaku, Tuđmanovu ministru unutarnjih poslova u vrijeme Oluje, prijeti haaška optužnica. Usput govoreći, Ivica Račan mi je na oproštajnom ručku, kada je napuštao Banske dvore, rekao da mu je Carla Del Ponte najavila optužnicu protiv Jarnjaka.

Kada sam Sanadera pitao je li to istina, on je to otklonio, ali nije htio imenovati Jarnjaka ministrom policije, nego je taj posao dobio jedan drugi Zagorac, Jarnjakov kadar, danas pokojni dr. Marijan Mlinarić, koji nikada nije zauzimao nikakvo značajno mjesto u državnoj politici. Skoro svi mediji objavili su te davne 2004. godine kako su promatrači UN-a zabilježili tablice vozila Specijalne policije koja su izašla iz sela Grubori. Dapače, objavljene su i registracijske tablice tih vozila.

Nešto kasnije tiskane su i informacije o višesatnim razgovorima haaških istražitelja sa Željkom Sačićem. Naposljetku, osobito je zanimljivo da je 2004. o ubojstvu u Gruborima detaljno izvještavao i Vjesnik, list na državnom proračunu, čije glavne urednike postavlja Vlada i koji odražava Vladine stavove: čini se, nažalost, da je početkom 2004. u dijelu hrvatskog medijskog prostora bilo neusporedivo više demokracije i profesionalizma nego danas.

Krajem kolovoza 1995. godine, dvadesetak dana poslije Oluje, u malom selu Grubori, u “Sektoru Jug”, ubijeno je šestero Srba.

Poslijeratni masakr

Najmlađa žrtva rođena je 1950. godine. Najstarija žrtva rođena je 1905. godine. Ubili su ih, valjda rekreativno, iz čiste mržnje, ili zbog teškog PTSP-a, pripadnici Specijalne policije, elitine postrojbe hrvatskih oružanih snaga (koja, načelno, zaslužuje najveće pohvale za svoje ratno herojstvo). Seljake u Gruborima nisu, dakle, pobili nikakvi frustrirani lokalni domobrani (koji su se, kao, osvećivali zbog tragedija što su doživjele njihove obitelji tijekom okupacije), nego vrhunski profesionalci. Masakr se dogodio izvan bilo kakvih borbenih aktivnosti: rat je, ponovimo, već bio završen.

Umjesto da ubojice odmah završe u zatvoru, i da im bude suđeno, čime bi se istoga trenutka sprala sramota sa Specijalne policije, zamjenik zapovjednika Specijalne policije (Sačić), u dogovoru s ratnim guvernerom Knina (Čermak), navodno je naredio prikrivanje zločina. Tako, barem, tvrde svjedoci pokajnici.

No, Željko Sačić i Ivan Čermak nisu previše bitni za slučaj Grubori. Pokolj u Gruborima možda je najmorbidnija točka hrvatskog pravnog sustava, kada je riječ o ratnim zločinima. Još 1995. godine znalo se da su ubojstva počinili pripadnici Specijalne policije. Još 2004. godine znala su se imena okrivljenika, kao i ljudi koji su ih štitili. Do prosinca 2009. godine nitko, međutim, nije završio u zatvoru.

Ako je sustav doista toliko neefikasan da ondašnji (i današnji) državni odvjetnik i ondašnji ministar policije nisu bili kadri promptno provjeriti navode o krivcima za tako teško, bešćutno i, očito, nacionalno motivirano ubojstvo, oni teško da smiju obavljati svoj posao.

Zločin nečinjenja

Ako je, pak, ubojice iz Grubora štitila politika, bilo zbog toga da Ivan Jarnjak ne bi završio u Haagu, bilo zato što je Franjo Drljo, navodno, rođak jednog bivšeg ustavnog suca i visokog dužnosnika Hrvatske demokratske zajednice, radi se o teškom moralnom debaklu ne samo pravosuđa, nego većeg dijela hrvatskog političkog sustava. Kroz četrnaest godina ukupnog nečinjenja u slučaju Grubori, kao i u pet godina nečinjenja otkako su objavljena imena okrivljenika (koji su, hvala Bogu, prije nekoliko dana napokon uhićeni), hrvatski je politički establišment doživio jedan od svojh najgorih moralnih stečajeva.

Nažalost, podjednaki je moralni stečaj doživio i velik dio hrvatske javnosti, osobito one koja se smatra nacionalistički orijentiranom.

Dok sam čitao komentare ispod internetskog izvještaja o uhićenjima zbog Grubora, nisam mogao povjerovati da su ljudi, koji su se borili za ovu zemlju i koji tvrde da vole ovu zemlju, kadri opravdavati ubojstvo u Gruborima. Ponovimo po n-ti put: taj se zločin dogodio dvadesetak dana poslije prestanka borbi, a žrtve su bili nenaoružani ljudi, većina njih u vrlo poznim godinama.

Krajnje je vrijeme da se svi oni koji pronalaze i najmanje razumijevanja za taj zločin sada upitaju: mislite li da je ubijanje ostarjelih civila moralno? Mislite li da ubijanje ostarjelih ljudi koristi interesima Republike Hrvatske? Mislite li da divljačka mržnja prema Srbima, koja je, uz eventualni višak kokaina, očigledno bila glavni pokretač ubojstva u Gruborima, koristi hrvatskim nacionalnim ciljevima?

Stroga kazna

Nadalje, misli li bilo tko da uhićenje ljudi koji su bili kadri pobiti šestero seljaka, puno dana pošto je rat već završio, predstavlja ponižavanje Domovinskog rata?

Naprotiv, uvjereni smo da nedavna hapšenja označavaju obranu temeljnog integriteta Domovinskog rata kao rata za slobodu. Za slobodu i za prava svih građana Republike Hrvatske, neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Uvjereni smo, također, da počinitelji tog zločina, kojima sud dokaže krivnju, moraju biti najstrože kažnjeni: baš kao da su bilo koga od nas ubili na ulici.

Franjo Drljo, kojeg se spominje kao vođu gruborske skupine, dragovoljac je Domovinskog rata od početka devedesetih. On je bio pripadnik postrojbe koja je 1991. godine uhitila jugoslavenskog generala Milana Aksentijevića.

Droljina savjest

Poslije rata Drljo je postao poznat medijima kao onaj dobrovoljac koji je svake godine pješačio od Prevlake do Iloka u čast vukovarskih branitelja (Drljo se borio i kod Vukovara), u čast Domovinskog rata i njegovih žrtava.

U raznim su gradovima Drlju dočekivali lokalni čelnici i župnici, koji su mu iskazivali puno poštovanja. Jesu li znali za mračni dio njegove ratne prošlosti? I kako je Drljo razgovarao sa svojom savjesti, dok je baš on, okrivljenik za nečasna ubojstva nenaoružanih civila, pokušavao braniti čast Domovinskog rata.

Na slučaju Grubori Hrvatska uistinu jest doživjela bankrot političkog sustava i stečaj javnog morala. Nadajmo se da će se ogromna šteta uskoro barem donekle popraviti.