SNJEŽANJA PAVIĆ Štulić u lektiri je upozorenje za nove ideološke komesare

Kad sam bila mala, voljela sam Džonija Štulića. Jako. Za prave punkere bio je seljačina, za stariju ekipu što je brijala na Zappu isto sirov, vulgaran. Okej. Jednog dana otac je otišao u rezervu. JNA bi zvala ljude na par dana, negdje, nikad ne znaš kad će se vratiti. Kao zatvor, ali kraće. Kad se vratio, pričao je kako su im držali predavanje o tome da su Azra i Riblja čorba neprijatelji države. Izgledalo je kao da mu je neugodno od tolike gluposti. Kao da se bojao da ću i njega smatrati dijelom tog debilnog svijeta u kojem se može neku rock grupu smatrati neprijateljem države.

U međuvremenu smo se, srećom, riješili tih likova, ideološke komisije Centralnog komiteta i Jugotonove komisije za šund. Kako bih današnjim 20-godišnjacima mogla opisati ta pradavna vremena, kad je organizacija SUBNOR-a splitske mjesne zajednice Blatine-Škrape žarila i palila? Da smo gledali dnevnike i vanjskopolitičke emisije s krajnjom koncentracijom na mimiku Miroslava Lilića, pa bismo onda uz pomoć složenih algoritama izvlačili zaključke što nam je on to u stvari htio reći, tada jedinim mogućim tajnim rječnikom, kako bi se izigrali svemoćni cenzori. Ne vjeruj svojim ušima. Čitaj između redaka. Strah, šutnja, cenzura. Ukratko: život u jednoumlju.

Tko se ne sjeća, teško mu je to predočiti.

Za nas koji se sjećamo, divna je vijest da je netko predložio Džonija Štulića za lektiru. Puno toga dobroga stoji iza te jedne informacije: da je na vlasti bio netko tko je posao na izmjeni školskog programa povjerio samim nastavnicima, pa su došli drugi kojima je to također bilo prirodno, a onda su neki koji vole i djecu i knjige predložili puno lijepih, zanimljivih i uzbudljivih knjiga za lektiru. Među njima i pjesme mnogima omiljenog benda, koji niste baš mogli često čuti na zagrebačkim radiostanicama, ni osamdesetih ni kasnije. Je, ni demokracija ga nije voljela, pjesnika koji je prvi izbjegao, prvi otišao preko granice, njušeći rat dok smo se mi ostali prvi put susretali s imenom Slobodana Miloševića.

Treba li Džoni Štulić biti u lektiri? Baš me briga, bistra djeca su bitne stvari oduvijek otkrivala neovisno o školi, a gdje neće danas, u vrijeme interneta. Vijest da bi Branimir Džoni Štulić trebao upasti u lektiru došla mi je prije svega kao zakašnjela satisfakcija za sve one duševne boli koje vučem iz osamdesetih, za sav taj mentalni teror iz vremena kad su JNA i SUBNOR propisivali tko je podoban, a tko nije, a Štulić pjevao o kurvinim sinovima. Kliknite malo “Nedjeljni komentar”, kao da ga je danas napisao.

I zato hvala ekipi koja je predložila Štulića za lektiru. Dali ste mi osjećaj zakašnjele pravde. Mala satisfakcija prema ideološkim komesarima. I prema onima onda, i prema ovima danas, koji prozivaju HAVC što je dao pare za ovakav ili onakav film, ili kao neprijatelja države napadaju jednog kazališnog redatelja. I glumicu. Heej, kazališnog redatelja! Glumicu! Ili rock’n’roll bend, u čemu je razlika?

Džoni Štulić vam maše: pazite, vi novi pravovjernici, vi koji propisujete tko je podoban, a tko ne, tko je pravi Hrvat, a tko izdajnik i neprijatelj države: i vas gledaju neka djeca. Gledaju, i pamte.