Snuff-filmovi, najopakiji suvremeni dokumentarci

U jednoj od svojih pripovjedaka nastalih oko 1910. francuski avangardni pjesnik Guillaume Apollinaire priča o filmskoj ekipi koja dobiva zadatak snimiti stvarno umorstvo, a naručitelji su morbidni, razulareni bogataši. Apollinaire je tako i ne znajući prvi opisao jednu od najžilavijih urbanih legendi u kulturi 20. stoljeća - a to su snuff filmovi.



Prema uvriježenoj definiciji, "snuff-filmovi" bili bi filmovi u kojima se svjesno inscenira i dokumentarno prikazuje nečije umorstvo, a sam film pritom služi komercijalnoj eksploataciji. Premda je prvi snuff Apollinaire smislio već u svojoj predavangardnoj zbirci grotesknih novela, snuff-filmovi su kao urbana legenda narasli kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, kad je eksploatacijski film bio na svom vrhuncu, a kulturom su kručžile najfantastičnije storije o filmovima koji navodno imaju uključene prizore zbiljskih ubojstava.

Termin i pojam "snuffa", međutim, u široku je upotrebu ušao nakon 1976., kad se u kinima pojavio film koji se prvi svjesno poigravao mitom. Spomenuti film snimili su godine 1974. u argentinskoj produkciji supružnici Michael i Roberta Findlay, a film se izvorno zvao "Slaughter" (Klanje). Nakon što je film potpuno propao, njegov američki distributer Alan Shackleton počinio je marketinšku malverzaciju koja je ušla u povijest. Filmu je dometnuo završni prizor umorstva glumice koje je, prema unutarfilmskoj mistifikaciji, ritualno počinila ekipa filma.



Shackleton je potom film preimenovao u "Snuff", pustio glas da je riječ o zbiljskom dokumentu o ubojstvu, pa čak i unajmio glumce da hine demonstrante pred kinima. Njegova je namjera bila jasna: načiniti od filma kontroverzu, pobuditi val moralne panike i zgrnuti milijune kao što su to učinili producenti "Dubokog grla" koji su zahvaljujući sudskoj akciji protiv filma tri godina ranije zaradili bajoslovne novce na jeftinom porniću. Shackleton je tom taktikom učinio isto ono što i dva desetljeća kasnije autori "Projekt: vještice iz Blaira", ali i upao u dugi sudski proces sa supružnicima Findlay. Rezultat je bio taj da su za snuff- filmove sada znali svi.



U idućoj dekadi pojavilo se još nekoliko filmova koji su marketing temeljili na mistificiranju svog snuff statusa, ili su bili optuženi kao snuff. Talijanski B redatelj Deodato branio se na sudu da umorstvo u njegovu filmu "Cannibal Holocaust" nije zbiljsko. U Japanu horor "Za ginipiggu" (Gvinejsko prase) uključivao je navodni snuff, a naš domaći znalac filmske japanistike Velimir Grgić u svojoj knjizi "Katane, lignja, bradavice" film opisuje kao "ništa osim eksplicitnog i sadističkog iživljavanja". Drugi film u tom serijalu 1985. je dopao u ruke glumcu Charlieju Sheenu koji je povjerovao u lažni snuff i alarmirao FBI, ali se sve na koncu pokazalo kao lagarija. I dok je u ovim slučajevima legenda o snuffu bila marketinški trik, u nekim je slučajevima nju stvorila ulica. Takav je slučaj s filmom "Vrana" za koji se tvrdilo da uključuje kadar stvarne smrti glumca Brandona Leeja koji je poginuo na snimanju.



Pučka legenda o snuffu zainteresirala je, naravno, i popularnu kulturu, pa su se pojavili filmovi koji uzimaju snuff za temu. Takav je slučaj s prvijencem Alejandra Amenabara "Tesis" (Diplomski rad) u kojem student otkrije snuff zbirku u knjižnici, ali i s trilerom Joela Schumachera "8mm" u kojem Nicholas Cage istražuje podzemnu snuff produkciju.

Snuff se kao motiv pojavljuje u romanima Breta Eastona Ellisa, igrici "Manhunt", te u prošlogodišnjem horror hitu "Hostel". Ipak, unatoč svim tim kulturalnim tragovima uvriježeno je i dokumentirano znanje kazivalo da stvarni snuff filmovi ne postoje i da nikad nisu zaista postojali. To uvriježeno saznanje dobilo je, međutim, novi obrat, a donijela ga je - politika. Dvadesetprvo stoljeće, naime, u audiovizualnu kulturu unijelo je novi sablasni podžanr, a to je politički snuff.

Prema uvriježenoj definiciji, 'snuff-filmovi' bili bi filmovi u kojima se svjesno inscenira i dokumentarno prikazuje nečije umorstvo, a sam film pritom služi komercijalnoj eksploataciji. Snuff-filmovi su kao urbana legenda narasli kasnih 60-tih i 70-tih

Ovog tjedna u javnost je puštena videosnimka smaknuća iračkog diktatora Sadama Huseina na kojoj se vide pripreme za smaknuće, slavodobitno klicanje šijitskih egzekutora, te Sadamova molitva. Film je zaprepastio zapadnu javnost, jer je jasno pokazao pravu prirodu smrtne kazne - a to je gola, slavodobitna osveta. Oni koji su snimku pustili imali su, međutim, druge i jasne namjere: poniziti diktatorove pristaše, te naglasiti svoju moć i pobjedu.



U tu svrhu, brojne političke i vjerske grupe posljednjih godina proizvode "politički snuff". Islamističke skupine tako snimaju smaknuća nevjernika i talaca, a na Balkanu snimke umorstava iz Srebrenice ili Banovine dospjele su do TV-a. Ali, dok su u eks-Jugoslaviji snimke bile namijenjene internoj uporabi i njihovo objavljivanje donijelo je "filmmakerima" nevolje, drugdje su snimke pravljene za objavljivanje. Islamisti uz pomoć njih hrabre pristaše, zastrašuju protivnike, ali one ponekad imaju i komercijalnu prođu. Tako se u palestinskom filmu "Raj sada" Hanyja Abu Assada vlasnik trgovine na Zapadnoj obali žali kako smaknuća talaca idu dobro, a posljednji pozdravi bombaša samoubojica imaju slabu komercijalnu prođu.



Ovakav politički snuff, dakako, neželjeno je dijete medijatiziranja svijeta. Mobitel kamere i jeftini DV demokratizirali su pokretnu sliku. CNN-ovski svijet naučio je ljude da ono što nije na TV-u ne postoji, a ono što nije snimljeno ne može biti na TV-u. "Big Brother" dovoljno nam je pokazao da živimo u reality kulturi koja voajerski traži "nepriređenu zbilju" i pogled kroz ključanicu. Politički snuff je baš to: "reality" smrt.

Jurica Pavičić