Stan na zapadu grada postao nam je tijesan, a potraga za novim prava mora. Kad su u pitanju oglasi za stanove, Zagreb je svjetska metropola iluzija

Svašta sam u životu vidio, pa čak i one haltere za muškarce, ali nikad još da bi netko u istoj prostoriji u stanu imao i kuhinju i kupaonicu.

Nije tipfeler, čovjek doista ima kadu pokraj pećnice, sudoper pokraj umivaonika. Nevjerojatna prilika, stoji u oglasu za njegov stan u središtu Zagreba. Izvrsna lokacija, povoljno kod Zrinjevca. Klikneš na fotografije, listaš ih i stvarno, nije to loše, kažeš ženi, a onda te zaskoči ta dizajnerska revolucija.

Dame i gospodo, kuhnjionica.

Nije loša ideja. Ispireš šampon i soliš juhu. Jednom rukom se briješ, drugom mijesiš tijesto za pizzu.

Smijao bih se, al’ mi se plače.

Naime, pronaći stan u širem središtu Zagreba može se pretvoriti u pravu noćnu moru. Zeleni i plavi parketi oglašavaju se kao vrhunac dizajna, perilice za rublje i štednjaci u ulaznim hodnicima kao spretno iskorišteni prostori, šupa na tavanu luksuzni penthouse.

Kad su u pitanju oglasi za stanove, Zagreb je svjetska prijestolnica iluzija. Toliko mađioničara, kemijanja, čarobiranja i vještičarenja po metru kvadratnom nema ni u Hogwartsu.

Ali vratimo se na početak.

Kći nam se munjevito približava četvrtom rođendanu i naš mali udobni stančić na zapadu grada sve više podsjeća na skladište. Jednostavno nemamo više prostora za sve te igračke, slikovnice i kocke, kinderbet će joj ubrzo postati pretijesan, pas je već deložiran u ormar u hodniku, a jutarnje gužve na putu za vrtić popele su nam se preko glave.

Vrijeme je za selidbu.

Kao i svaka prosječna mlada hrvatska obitelj, ne tražimo puno. Ništa fensi, ništa skupo, jednu sobu ekstra, da je bliže središtu grada, da su papiri čisti, a stan adaptiran.

I tako smo jednog jutra negdje lani u rujnu sjeli pred kompjutor, skuhali si kavu, naoružali se vrećicama gumenih bombona i notesima pa pootvarali online oglasnike.

Šest mjeseci kasnije, nakon više stotina pregledanih ponuda i na desetke obiđenih nekretnina, pali smo, pardon maj frenč, na dupe.

Od oglasa koji kaže: stan kod Britanskog trga, predivno uređen, na petom katu starije zgrade s liftom.

Uživo?

Liftom se može samo do četvrtog kata jer na petom se vrata ne otvaraju, a kad se vratiš i zadnji odradiš pješice, prvo kroz uski mračni prolaz pa preko balkona odlaziš do stana u potkrovlju - susjedne zgrade (!).

- Malo jest zbrka s papirima pa banka neće dati kredit, ali sve je tu zapravo čisto - kaže nam agent za nekretnine. Cijena? Skoro pa milijun kuna.

Slučaj drugi, lokacija Medvedgradska.

S agentom dogovaramo razgled, a on nam preko telefona ne želi otkriti na kojem je kućnom broju stan iz oglasa. Poslovna tajna, kaže.

Zašto? Pa možda zato što je u stvarnosti stan upisan na jednom kućnom broju, ali se nalazi na drugom, u susjednoj staroj zgradi čija je fasada pri vrhu toliko duboko pukla da su je morali krpati, pazite sad, golemim metalnim šipkama, kao kad koncem šivaš ranu na čelu.

- A čujte, to su stare zgrade, ne možete očekivati da su u savršenom stanju - kažu nam.

Ništa bolje nismo prošli na lokaciji kod Traumatološke klinike.

Piše lijepo peti kat u zgradi s četiri (!?).

Kako je to moguće? Tako da je netko otkupio i uredio tavanske šupe. Otvoriš ulaz na tavan, prođeš pokraj drevnih šupa i lijevo, na kraju hodnika, ulaz je u taj stan. Legalizacija u tijeku.

Rekao bi netko, sami ste si krivi. Imaš, brate, novogradnje koliko želiš, gdje si baš zapeo na centar grada? I u pravu ste, nije problem u tim stanovima, svatko prodaje i kupuje što želi, samo što, kao i s većinom stvari u ovoj zemlji, svi ovdje nešto mešetare, lažu i mađijaju, posramili bi Delboya i Rodneyja koliko su kreativni.

A kad konačno i nađeš stan po mjeri, na drugom ili trećem sastanku, usred pregovora o cijeni shvatiš da je stan već dvaput darovan nekome, da ima teret neotplaćenog kredita.

- Zašto to odmah niste rekli? - pitaš.

- Što nisam? Mora da sam zaboravio, o toliko toga smo pričali - odgovara.

- Tata, tata, mogu ovdje imati svoju sobu? - pita me kći prilikom jednog obilaska.

Naravno da možeš.

- Um... znate što... - počne agent, a meni se odmah smrkne.

- Možda ne baš taj dio, tu je nekad bio balkon pa još nije legalizirano i ako se bude moralo rušiti, da se dijete ne rastuži... - kaže.

Kažem vam, Trump nije morao potezati do Makedonije po onu ekipu koja mu je pisala lažne vijesti.

Alternativnih činjenica imamo i mi, izvozimo ih na lopate.