Poštovano uredništvo,
Zahvaljujući gospodinu Viduliću na lijepim riječima koje mi je namijenio u pismu Jutarnjem listu (objavljenome 15. siječnja), rado ću mu odgovoriti na pitanja koja mi je uputio. Neka od njih objašnjena su u mojoj knjizi Filološke dvoumice, ali ovdje je druga publika, pred kojom ne smijem odšutjeti.
Standardni hrvatski jezik, na svoju sreću, nema samo jedan izvor. To obogaćuje njegov leksik mnogim dubletama, tripletama i inim multipletama, to je ishodište raznovrsnih stilema koji će i u najštokavskijoj formi razlikovati pisce čakavskoga jezičnog podrijetla ili odgoja (u koje se i sam ubrajam) od pisaca kajkavskoga odnosno štokavskog porijekla, a pronašlo bi se i naslijeđenih sintaktičkih finesa unutar zajedničke sintakse preuzete mahom iz bosanskog jezika (kako su Kašić i Mikalja s pravom zvali štokavsku varijantu za koju su se opredijelili i koja je kolotečinom Propagande Fide postala i stožer i kavez hrvatskog standarda). Mogao je jedan Krleža naricati nad protjerivanjem kajkavštine u geto dijalekta, mogao je i sam magistralno potaknuti preporod hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika svojim Baladama Petrice Kerempuha - ali je svejedno i on prihvatio uze standarda da bi komunicirao sa svojom publikom, koprcajući se tu i tamo ponekim kajkavizmom, ali i ponekim slavonizmom (dočecima na -isati i -ovati, na primjer, koji nisu O vlastitu smislu za jezik ovisit će hoćemo li napisati da su odgovori bili zatraženi, zaiskani ili zahtijevani
tek srpski, a sve da su i bili, postali bi hrvatskima književnima samim time što ih je rabio jedan Krleža, kao što je "čitalac" nesumnjivo hrvatski književni leksem pošto je riječima "dragi čitaoče" vapio i jedan Matoš, po Tuđmanu paradigma hrvatstva: "Dok je srca, bit će i Kroacije!").
Budući da je jezik najevidentniji pokazatelj etničke odnosno nacionalne pripadnosti, budući da su standardni jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba zasnovani na istoj sintaktičkoj osnovi i dijele popriličnu količinu zajedničkoga leksičkog poklada, u mnogih pripadnika tih četiriju naroda razvio se refleks da se gruste onih elemenata koji pretežu u pripadnikâ nekoga od inih naroda, kako se ne bi pomislilo da nisu dovoljno rodoljubi. Taj je refleks - kroz takozvani jezični purizam - poprilično obilježio hrvatstvo (kao i prije njega nijemstvo, ili madžarstvo, pa češtinu, finstvo itd.) U Hrvata čakavaca taj je refleks možda najmanje nazočan, jer čakavci kroz povijest nisu bili nikad ništa doli Hrvati, pa nisu razvili tako žestok etnoobrambeni refleks kao štokavci, prisiljeni da budu u istom dijasistemu s Bošnjacima, Crnogorcima i Srbima, a našlo bi ih se još (recimo Goranaca). Stoga se meni može dogoditi da birajući riječ pazim na njezin značenjski naboj, ili pak na etimologiju, a ne na to kako li će je netko obilježiti, bilo etnički, bilo politički.
A etimologija nije vazda slavenska - ima u nas i bjelodanih ili zapretenih romanizama (i dalmatskih, poput jarbola, i balkanskih poput sapuna) i drugih utjecaja. Nema sumnje da su oblici "čitatelj", "kat", "sat", "sustav" itd. i te kako standardni u hrvatskome, pa će se tek ponetko uopće sjetiti da Vuk Karadžić u svome Srpskom rječniku ima "kat" a nema "sprat", da ima "sustav" a nema "sistem" itd.; da će tek ponetko opaziti da su dočeci na -telj upali u hrvatski standard zajedno s ukrajinskom revizijom staroslavenskih crkvenih knjiga, pa ćemo i u Marulića i Kavanjina, i u Stulića i u Ivekovića naći "štioca" ali nipošto "štitelja"; da će tek ponetko primijetiti da su "kat" i "sat" turcizmi (za razliku od pojma "sprat" koji je preferirao Šulek, da ne spominjemo "boj" ili "pod", već sasma zabačene, odnosno za razliku od romanizma "ura" ili slavenizma "čas"); bit će ih više ipak koji su čuli da su i "tisuća" i "tatba" u Dušanovu zakoniku, da su u Marulića "hiljada" i "drum" (da se sada ne bavimo dosjetkama o Kruševcu u Srbiji i Hlebinama u Hrvatskoj, jer tu su etimologije malo zapletenije)… Sve u svemu, dvosjekla može biti praksa etničkog atribuiranja pojedinih leksema, ortografskih, odnosno ortoepskih solucija. A nije baš ni osobito kulturna, u najkolokvijalnijem značenju tog pojma. Unutar istoga standardnog jezika, unutar njegova leksičkog poklada (sadržanoga ne samo u djelima ranijih pisaca, nego i u aktualnoj komunikaciji žive čeljadi, jer jezik jest živ organizam kojemu jedne stanice odumiru a druge se rađaju), moguće je i dopušteno da pisac (pa i potpisani) izabere riječ koja mu je u tom trenu kongenijalnija, bez obzira na to je li najuobičajenija, i bez obzira na to koju će političku konotaciju u njoj prepoznati jezični policajci. Osobito kada mu se pruža prilika da korištenjem i jedne i druge dublete smanji monotoniju. Upitan zašto piše i "hiljadu" i "tisuću", Krleža je rekao da bi rabio i treću inačicu kad bi je znao.
Bogu hvala da imamo i "isusovca" i "jezuita" da bismo mogli varirati. Ako je "jezuit" nepodoban oblik, što ćemo sa zagrebačkim Jezuitskim trgom?
Francesco, prvo oznaka podrijetla a tek zatim ime, ušao je među Hrvate prvo kao Frane i Fran, odnosno Frano, a tek nazadnju kao Franjo. Fran Krsto Frankapan i Fran Kurelec, Frano Supilo i Frane Bulić, kao i Zlatovićeva knjiga "Franovci države presvetog Odkupitelja" svjedoče o stanovitoj baštini. Prezimena Vranić i Vranjić upućuju na još dvije varijante recipiranja svečeva imena. Crkva i samostan svetog Frane stoje na splitskoj Rivi nekih osam stoljeća, vazda pod tim imenom.
Nemam pod kapom nebeskom ništa protiv toga da tome svecu drugi prevode ime kako im diktira njihov običaj, ali lijepo molim da se meni dopusti da se držim te kratke, beznačajne, ali meni mile osamstoljetne tradicije, ako svecima imena uopće treba "pohrvaćivati". U svijetu koji je posve informacijski premrežen i gotovo globaliziran meni je sasvim prihvatljiv Francesco Assiški, Francisco Javier (ili Xavier), Francesco Paolski (mjesto se zove Paola a ne Paula, onako usput), François Saleški, jer mi se čini da je dobro znati da pripadaju i Čakavci nisu bili nikad ništa doli Hrvati pa nisu razvili tako žestok etnoobrambeni refleks kao štokavci
konkretnim kulturama, talijanskoj, baskijskoj navarskoj, frankofonskoj švicarskoj… Ali ako je već tradicija da se u nas ta imena prevode, onda mi dopustite da ih i prevodim u skladu s tradicijom. A naša je nešto dulja.
To isto vrijedi i za vladare nad Hrvatima. Čovjeka su otac i mati nazvali Franz Joseph. Česima je František Josef, Srbima Franja Josif, Madžarima Ferenc József, Talijanima Francesco Giuseppe, ne vidim zašto ne bi smio biti Frane Josip? Uostalom, od prevođenja vladarskih imena se u nas uglavnom odustalo, nitko više neće napisati Ljudevit XIV, niti će mu Juan Carlos biti Ivan Karlo (kako je pisalo u Općoj enciklopediji), još se jedino drži Elizabeta (Elizabeth). Tako bi i za pretposljednjega dalmatinskog kralja bolje bilo koristiti ime Franz Joseph. Ali ako već prevodimo, prevodit ću kako ja hoću, uz punu slobodu svakome, ne samo u Banskoj Hrvatskoj, da prevodi u skladu sa svojom tradicijom.
Zanimljivo je da gospodin Vidulić posve prirodnim smatra hipokoristik Ante (kad je posrijedi Antun Padovanski) i ne primjećuje da je tvoren ama baš po istoj logici kao i ime Frane (ili Brne, ili Stipe, ili Jure itd.), tvorbenim dočetkom -e. Ali, naravno, Ante je oblik zasvjedočen u hrvatskoj politici, kanoniziran koliko i Franjo, s njim se nije šaliti. A sveti Jere eto može biti predmetom ruganja, premda je za svjetsku kulturu važniji od gotovo svih inih naših zemljaka.
Ukorijenjenost Jerina imena u hrvatsko jezično tkivo vjerojatno je dulja nego i imena Frane. Napokon, i pustinja (eremitaža) svetog Jere na Merjanu ima tradiciju možda tek nešto kraću od Sv. Frane na Rivi. Čovjek se zvao Hyeronimus Eusebius, bio je Dalmatinac (u širem smislu tog pojma), a baš u Dalmaciji (onoj užoj), a i u Istri, uvriježilo se da se to njegovo ime čita Jerolim, pa je tako zasvjedočeno i u toponimiji (pogledajte otok Jerolim kod Hvara i otok Jerolim među Brijunima). Nosili su ga i neki viđeniji ljudi: Jerolim Papalić, Jerolim Kavanjin, Jerolim Brtučević, Jerolim Martinčić, Jerolim Blaž Bonačić, Jerolim Miše, fra Jerolim Luigi Vrdoljak, pa športaš i znanstvenik Jerolim Karadža - zna li naš čitatelj Zlatko Vidulić da je među njima i zadarski hrvatski pjesnik petrarkist Jerolim Vidulić? ) Jeronim je svakako šire poznat oblik: nose ga Slovenci (Jeronim Noni Žunec) i Albanci (Jeronim De Rada), ali ga je teško naći u Hrvata prije poodmakla XX stoljeća. Otkad je u kalendarima i leksikonima Jeronim - drugo je pitanje. Ne bunim se protiv tog oblika, ali ne vidim razloga da se radi njega zabaci ili - ne daj Bože - cenzurira i zabrani oblik zasvjedočen u tradiciji ponajprije Hrvata.
Naravno da ne bih nikada pisao: Tonći (kako mi podmeće gospodin Vidulić). Piše se: Tonči.
Osnivač Družbe Isusove zvao se pak Ińigo de Loyola. Nesumnjivo se to ime može prevesti i kao Ignacije, ako je uopće nužno prevoditi (a moglo bi se, nešto hrvatskije, prevesti kao Ognjen, jer latinski "ignis" i hrvatski "oganj", tako mio ognjištarima,, kao i sanskrtski "agni", potječu od istog korijena - ali to bi vjerojatno zbunilo poneke Hrvate). Vrag me natentao da u zagradama prevedem kao Ignjat, što je nekako najstandardniji oblik u Hrvata, toliko uvriježen da je grad Zagreb hrvatskom piscu, koji se sam na svojoj knjizi potpisao kao Injacijo Gjorgji, dao ulicu Ignjata Đorđića. Ignjat, naime, nije dubrovački oblik, kao što se pričinilo gospodinu Viduliću. Istina je, međutim, da je nekim hvarskim, dubrovačkim itd. piscima uspon na hrvatski Parnas bio dopušten samo pod uvjetom da im se ime "pohrvati" (jer očito naknadnim Hrvatima nisu bili dovoljno Hrvati, pa je tu sramotu trebalo nekako prikriti). Tako je Petre (Hektorović) postao Petar, Gjivo ili Đivo (Gundulić, Bunić) Ivan, Gjono ili Đono (Palmotić) Junije itd. - a Injacijo (Gjorgji ili Đurđević) Ignjat. Otkuda sam, poslije tog iskustva, mogao pretpostaviti da će to ime (koje su nosili, među inima, Ignjat Job, Ignjat Brlić, Ignjat Martinović, a u literaturi fiktivni Ignjat Glembay, ne baš listom Dubrovčani) tako ražalostiti gospodina Vidulića? Ime Ignacije je ipak rijetko u Hrvata, barem onih znamenitijih: pored Gjorgjija/Đurđevića na um mi pada samo moj sugrađanin Ignacije Bulimbašić. Ta verzija, uostalom, poprilično odiše talijanštinom (Ignazio).
O tradiciji svakako i jest riječ. Pojmovi koji se u njoj nisu ukorijenili mogu se pisati u skladu s klasičnim izvorima, pa se to odnosi jamačno i na eklesiologiju i na disertaciju, i na Euridiku, Euripida i onu mitsku Europu s kojom je Zeus nešto imao.
Ali da je održavanje tih dvaju dvoglasa sveto pravilo hrvatskoga, ne bismo imali Pavla nego samo Paula, svaki bi Mavrović bio Maurović, a nedjeljom bi se u crkvi čitalo euanđelje. Baš kao za inat, naši su preci, došavši u kontakt s tim grčkim ili latinskim dvoglasima, čuli ih prije kao "ev" ili "av", pa je Paul postao Pavl, a onda, uskakanjem "nepostojanog a" Paval (bez kojega ne bismo imali uvalu Supaval), i napokon štokavski Pavao; Maur je postao tako Mavr, pa Mavar (bez kojega ne bi bilo ni Mavrovića ni Mavarštice). Tako je i "euaggelo" (što su Grci vjerojatno izgovarali "evangelo") dalo u latinskome "evangelium", odakle naše "evanđelje". Pa sad razmislimo: je li geografski pojam "Europa" u nas izgovaran kao trosložna "Evropa" ili kao četverosložna "Europa"?
Ne vjerujem da sam dužan ama baš za svaku riječ koju odaberem davati obrazloženje. Ali kad su pitanja već objavljena u Jutarnjem listu - evo i odgovorâ. O vlastitu smislu za jezik, o svrsi, ili naprosto o raspoloženju, može ovisiti hoćemo li napisati da su odgovori bili zatraženi, zahtijevani, zaiskani ili što ino. Ideja po kojoj bi samo jedna od tih riječi bila ispravna hrvatska, a svaka druga u manjoj ili većoj mjeri proskribirana, ne pripada logici jezika, nego politike, kao i svaka proskripcija.
Inoslav Bešker
Zahvaljujući gospodinu Viduliću na lijepim riječima koje mi je namijenio u pismu Jutarnjem listu (objavljenome 15. siječnja), rado ću mu odgovoriti na pitanja koja mi je uputio. Neka od njih objašnjena su u mojoj knjizi Filološke dvoumice, ali ovdje je druga publika, pred kojom ne smijem odšutjeti.
Standardni hrvatski jezik, na svoju sreću, nema samo jedan izvor. To obogaćuje njegov leksik mnogim dubletama, tripletama i inim multipletama, to je ishodište raznovrsnih stilema koji će i u najštokavskijoj formi razlikovati pisce čakavskoga jezičnog podrijetla ili odgoja (u koje se i sam ubrajam) od pisaca kajkavskoga odnosno štokavskog porijekla, a pronašlo bi se i naslijeđenih sintaktičkih finesa unutar zajedničke sintakse preuzete mahom iz bosanskog jezika (kako su Kašić i Mikalja s pravom zvali štokavsku varijantu za koju su se opredijelili i koja je kolotečinom Propagande Fide postala i stožer i kavez hrvatskog standarda). Mogao je jedan Krleža naricati nad protjerivanjem kajkavštine u geto dijalekta, mogao je i sam magistralno potaknuti preporod hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika svojim Baladama Petrice Kerempuha - ali je svejedno i on prihvatio uze standarda da bi komunicirao sa svojom publikom, koprcajući se tu i tamo ponekim kajkavizmom, ali i ponekim slavonizmom (dočecima na -isati i -ovati, na primjer, koji nisu O vlastitu smislu za jezik ovisit će hoćemo li napisati da su odgovori bili zatraženi, zaiskani ili zahtijevani
|
Budući da je jezik najevidentniji pokazatelj etničke odnosno nacionalne pripadnosti, budući da su standardni jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba zasnovani na istoj sintaktičkoj osnovi i dijele popriličnu količinu zajedničkoga leksičkog poklada, u mnogih pripadnika tih četiriju naroda razvio se refleks da se gruste onih elemenata koji pretežu u pripadnikâ nekoga od inih naroda, kako se ne bi pomislilo da nisu dovoljno rodoljubi. Taj je refleks - kroz takozvani jezični purizam - poprilično obilježio hrvatstvo (kao i prije njega nijemstvo, ili madžarstvo, pa češtinu, finstvo itd.) U Hrvata čakavaca taj je refleks možda najmanje nazočan, jer čakavci kroz povijest nisu bili nikad ništa doli Hrvati, pa nisu razvili tako žestok etnoobrambeni refleks kao štokavci, prisiljeni da budu u istom dijasistemu s Bošnjacima, Crnogorcima i Srbima, a našlo bi ih se još (recimo Goranaca). Stoga se meni može dogoditi da birajući riječ pazim na njezin značenjski naboj, ili pak na etimologiju, a ne na to kako li će je netko obilježiti, bilo etnički, bilo politički.
A etimologija nije vazda slavenska - ima u nas i bjelodanih ili zapretenih romanizama (i dalmatskih, poput jarbola, i balkanskih poput sapuna) i drugih utjecaja. Nema sumnje da su oblici "čitatelj", "kat", "sat", "sustav" itd. i te kako standardni u hrvatskome, pa će se tek ponetko uopće sjetiti da Vuk Karadžić u svome Srpskom rječniku ima "kat" a nema "sprat", da ima "sustav" a nema "sistem" itd.; da će tek ponetko opaziti da su dočeci na -telj upali u hrvatski standard zajedno s ukrajinskom revizijom staroslavenskih crkvenih knjiga, pa ćemo i u Marulića i Kavanjina, i u Stulića i u Ivekovića naći "štioca" ali nipošto "štitelja"; da će tek ponetko primijetiti da su "kat" i "sat" turcizmi (za razliku od pojma "sprat" koji je preferirao Šulek, da ne spominjemo "boj" ili "pod", već sasma zabačene, odnosno za razliku od romanizma "ura" ili slavenizma "čas"); bit će ih više ipak koji su čuli da su i "tisuća" i "tatba" u Dušanovu zakoniku, da su u Marulića "hiljada" i "drum" (da se sada ne bavimo dosjetkama o Kruševcu u Srbiji i Hlebinama u Hrvatskoj, jer tu su etimologije malo zapletenije)… Sve u svemu, dvosjekla može biti praksa etničkog atribuiranja pojedinih leksema, ortografskih, odnosno ortoepskih solucija. A nije baš ni osobito kulturna, u najkolokvijalnijem značenju tog pojma. Unutar istoga standardnog jezika, unutar njegova leksičkog poklada (sadržanoga ne samo u djelima ranijih pisaca, nego i u aktualnoj komunikaciji žive čeljadi, jer jezik jest živ organizam kojemu jedne stanice odumiru a druge se rađaju), moguće je i dopušteno da pisac (pa i potpisani) izabere riječ koja mu je u tom trenu kongenijalnija, bez obzira na to je li najuobičajenija, i bez obzira na to koju će političku konotaciju u njoj prepoznati jezični policajci. Osobito kada mu se pruža prilika da korištenjem i jedne i druge dublete smanji monotoniju. Upitan zašto piše i "hiljadu" i "tisuću", Krleža je rekao da bi rabio i treću inačicu kad bi je znao.
Bogu hvala da imamo i "isusovca" i "jezuita" da bismo mogli varirati. Ako je "jezuit" nepodoban oblik, što ćemo sa zagrebačkim Jezuitskim trgom?
Francesco, prvo oznaka podrijetla a tek zatim ime, ušao je među Hrvate prvo kao Frane i Fran, odnosno Frano, a tek nazadnju kao Franjo. Fran Krsto Frankapan i Fran Kurelec, Frano Supilo i Frane Bulić, kao i Zlatovićeva knjiga "Franovci države presvetog Odkupitelja" svjedoče o stanovitoj baštini. Prezimena Vranić i Vranjić upućuju na još dvije varijante recipiranja svečeva imena. Crkva i samostan svetog Frane stoje na splitskoj Rivi nekih osam stoljeća, vazda pod tim imenom.
Nemam pod kapom nebeskom ništa protiv toga da tome svecu drugi prevode ime kako im diktira njihov običaj, ali lijepo molim da se meni dopusti da se držim te kratke, beznačajne, ali meni mile osamstoljetne tradicije, ako svecima imena uopće treba "pohrvaćivati". U svijetu koji je posve informacijski premrežen i gotovo globaliziran meni je sasvim prihvatljiv Francesco Assiški, Francisco Javier (ili Xavier), Francesco Paolski (mjesto se zove Paola a ne Paula, onako usput), François Saleški, jer mi se čini da je dobro znati da pripadaju i Čakavci nisu bili nikad ništa doli Hrvati pa nisu razvili tako žestok etnoobrambeni refleks kao štokavci
|
|
To isto vrijedi i za vladare nad Hrvatima. Čovjeka su otac i mati nazvali Franz Joseph. Česima je František Josef, Srbima Franja Josif, Madžarima Ferenc József, Talijanima Francesco Giuseppe, ne vidim zašto ne bi smio biti Frane Josip? Uostalom, od prevođenja vladarskih imena se u nas uglavnom odustalo, nitko više neće napisati Ljudevit XIV, niti će mu Juan Carlos biti Ivan Karlo (kako je pisalo u Općoj enciklopediji), još se jedino drži Elizabeta (Elizabeth). Tako bi i za pretposljednjega dalmatinskog kralja bolje bilo koristiti ime Franz Joseph. Ali ako već prevodimo, prevodit ću kako ja hoću, uz punu slobodu svakome, ne samo u Banskoj Hrvatskoj, da prevodi u skladu sa svojom tradicijom.
Zanimljivo je da gospodin Vidulić posve prirodnim smatra hipokoristik Ante (kad je posrijedi Antun Padovanski) i ne primjećuje da je tvoren ama baš po istoj logici kao i ime Frane (ili Brne, ili Stipe, ili Jure itd.), tvorbenim dočetkom -e. Ali, naravno, Ante je oblik zasvjedočen u hrvatskoj politici, kanoniziran koliko i Franjo, s njim se nije šaliti. A sveti Jere eto može biti predmetom ruganja, premda je za svjetsku kulturu važniji od gotovo svih inih naših zemljaka.
Ukorijenjenost Jerina imena u hrvatsko jezično tkivo vjerojatno je dulja nego i imena Frane. Napokon, i pustinja (eremitaža) svetog Jere na Merjanu ima tradiciju možda tek nešto kraću od Sv. Frane na Rivi. Čovjek se zvao Hyeronimus Eusebius, bio je Dalmatinac (u širem smislu tog pojma), a baš u Dalmaciji (onoj užoj), a i u Istri, uvriježilo se da se to njegovo ime čita Jerolim, pa je tako zasvjedočeno i u toponimiji (pogledajte otok Jerolim kod Hvara i otok Jerolim među Brijunima). Nosili su ga i neki viđeniji ljudi: Jerolim Papalić, Jerolim Kavanjin, Jerolim Brtučević, Jerolim Martinčić, Jerolim Blaž Bonačić, Jerolim Miše, fra Jerolim Luigi Vrdoljak, pa športaš i znanstvenik Jerolim Karadža - zna li naš čitatelj Zlatko Vidulić da je među njima i zadarski hrvatski pjesnik petrarkist Jerolim Vidulić? ) Jeronim je svakako šire poznat oblik: nose ga Slovenci (Jeronim Noni Žunec) i Albanci (Jeronim De Rada), ali ga je teško naći u Hrvata prije poodmakla XX stoljeća. Otkad je u kalendarima i leksikonima Jeronim - drugo je pitanje. Ne bunim se protiv tog oblika, ali ne vidim razloga da se radi njega zabaci ili - ne daj Bože - cenzurira i zabrani oblik zasvjedočen u tradiciji ponajprije Hrvata.
Naravno da ne bih nikada pisao: Tonći (kako mi podmeće gospodin Vidulić). Piše se: Tonči.
Osnivač Družbe Isusove zvao se pak Ińigo de Loyola. Nesumnjivo se to ime može prevesti i kao Ignacije, ako je uopće nužno prevoditi (a moglo bi se, nešto hrvatskije, prevesti kao Ognjen, jer latinski "ignis" i hrvatski "oganj", tako mio ognjištarima,, kao i sanskrtski "agni", potječu od istog korijena - ali to bi vjerojatno zbunilo poneke Hrvate). Vrag me natentao da u zagradama prevedem kao Ignjat, što je nekako najstandardniji oblik u Hrvata, toliko uvriježen da je grad Zagreb hrvatskom piscu, koji se sam na svojoj knjizi potpisao kao Injacijo Gjorgji, dao ulicu Ignjata Đorđića. Ignjat, naime, nije dubrovački oblik, kao što se pričinilo gospodinu Viduliću. Istina je, međutim, da je nekim hvarskim, dubrovačkim itd. piscima uspon na hrvatski Parnas bio dopušten samo pod uvjetom da im se ime "pohrvati" (jer očito naknadnim Hrvatima nisu bili dovoljno Hrvati, pa je tu sramotu trebalo nekako prikriti). Tako je Petre (Hektorović) postao Petar, Gjivo ili Đivo (Gundulić, Bunić) Ivan, Gjono ili Đono (Palmotić) Junije itd. - a Injacijo (Gjorgji ili Đurđević) Ignjat. Otkuda sam, poslije tog iskustva, mogao pretpostaviti da će to ime (koje su nosili, među inima, Ignjat Job, Ignjat Brlić, Ignjat Martinović, a u literaturi fiktivni Ignjat Glembay, ne baš listom Dubrovčani) tako ražalostiti gospodina Vidulića? Ime Ignacije je ipak rijetko u Hrvata, barem onih znamenitijih: pored Gjorgjija/Đurđevića na um mi pada samo moj sugrađanin Ignacije Bulimbašić. Ta verzija, uostalom, poprilično odiše talijanštinom (Ignazio).
O tradiciji svakako i jest riječ. Pojmovi koji se u njoj nisu ukorijenili mogu se pisati u skladu s klasičnim izvorima, pa se to odnosi jamačno i na eklesiologiju i na disertaciju, i na Euridiku, Euripida i onu mitsku Europu s kojom je Zeus nešto imao.
Ali da je održavanje tih dvaju dvoglasa sveto pravilo hrvatskoga, ne bismo imali Pavla nego samo Paula, svaki bi Mavrović bio Maurović, a nedjeljom bi se u crkvi čitalo euanđelje. Baš kao za inat, naši su preci, došavši u kontakt s tim grčkim ili latinskim dvoglasima, čuli ih prije kao "ev" ili "av", pa je Paul postao Pavl, a onda, uskakanjem "nepostojanog a" Paval (bez kojega ne bismo imali uvalu Supaval), i napokon štokavski Pavao; Maur je postao tako Mavr, pa Mavar (bez kojega ne bi bilo ni Mavrovića ni Mavarštice). Tako je i "euaggelo" (što su Grci vjerojatno izgovarali "evangelo") dalo u latinskome "evangelium", odakle naše "evanđelje". Pa sad razmislimo: je li geografski pojam "Europa" u nas izgovaran kao trosložna "Evropa" ili kao četverosložna "Europa"?
Ne vjerujem da sam dužan ama baš za svaku riječ koju odaberem davati obrazloženje. Ali kad su pitanja već objavljena u Jutarnjem listu - evo i odgovorâ. O vlastitu smislu za jezik, o svrsi, ili naprosto o raspoloženju, može ovisiti hoćemo li napisati da su odgovori bili zatraženi, zahtijevani, zaiskani ili što ino. Ideja po kojoj bi samo jedna od tih riječi bila ispravna hrvatska, a svaka druga u manjoj ili većoj mjeri proskribirana, ne pripada logici jezika, nego politike, kao i svaka proskripcija.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....