U malom dvosobnom stanu u Beogradu živi
Stjepan Štef Bobek, jedan od najvećih nogometaša bivše države i jedan od najboljih koje je Hrvatska ikada dala.
Stan uredan, starinski namještaj godišnjak samog Bobeka, na zidovima umjetničke slike, portret pokojne supruge, fotografije iz mladosti, plakete i nagrade koje je osvajao tijekom uzbudljive i plodne karijere. Dečko s Trnja, igrač nekadašnjega najvećeg zagrebačkog kluba, Građanskog, reprezentativac Jugoslavije i najbolji igrač i strijelac Partizana svih vremena (403 gola), Štef Bobek, umirovljeničke dane provodi okružen sjećanjima, rijetko izlazeći iz stana. O njemu se danas brine uprava Partizana. Svaki dan mu donose namirnice, a gospođa ga Verica u ime bivšeg kluba, kako kaže gospon Štef - “bedina”. Srdačan, otvoren, govori mješavinom beogradsko-zagrebačkog govora. - Kaj me to, bre, pitaš - kazat će u žaru razgovora. Kćeri i unuci su mu u Americi, braća u Zagrebu.
Iako 85 godišnjak, s dva bypassa, još je čio i svjež. Sjeća se detalja iz mladosti, ponekad se Vilko, Otto i Štef od malena su naganjali loptu
izgubi, ne može se sjetiti kako se zove klub koji je izbacio Barcelonu u ovogodišnjoj Ligi prvaka, ali onda odjednom nabroji sastav Građanskog iz dvadesetih: Vrđuka, Ferderber, Remec, Šifer, Vragović, Rupec, Hitrec, Babić, Pavleković, Perška i Šefer ili reprezentaciju Jugoslavije iz 1950.
Centarfor, izuzetni virtuoz, sjajan dribler, pravi golgeter. Bobekov pas, kažu njegovi suvremenici, poput njemu najdražeg novinara Amiga Magdića, najčešće je bio “pola gola”, a njegovo rolanje i pete bili su mu zaštitni znak.
Loptu je počeo naganjati na Trnju kod pruge, blizu Glavnog kolodvora. Tri brata Bobek - Vilko, Otto i Štef - žarili su i palili trnjanskim ledinama. - Nakon nogometa, otrčali bi, vrući i znojni na Savu i okupali se - sjetno priča Štef.
Beogradski navijač Bilić Boysa
Nekadašnji jugoslavenski golgeter na predstojećem će prvenstvu Europe svim srcem navijati za Hrvatsku, “jer za koga bi drugoga”! Od hrvatskih igrača voli Zvonimira Bobana, a za Luku Modrića, Niku Kranjčara i Ivana Rakitića tek je načuo. No, vjeruje da su dobri ako su u prvoj postavi vatrenih.
Ubrzo su njegove sposobnosti primijetili zagrebački lovci na talente. Počeo je igrati u nižerazrednom Derbyju, gdje su mu krivotvorili papire. Tada je imao 12-13 godina, a učinili su ga dvije godine starijim da bi mogao igrati u prvom sastavu. Primijetio ga je 1939. tadašnji trener Građanskog, Rudolf Rupec, legenda zagrebačkoga nogometa.
- Građanski je za nas tada bio san snova. Oni su bili istinske zvijezde. Nešto o čemu je sanjao svaki trnjanski deran. I kad su me pozvali da igram za njih, mislio sam da sam ostvario životni cilj - rekao je Bobek.
- Meni je - kaže - najveća nagrada bila to što me oni žele! Volio je legendarnog međuratnog igrača Acu Živkovića i Artura Turea Dubravčića, pred kojim je ležao cijeli Zagreb. Živković mu je imponirao pa se i on češljao na razdjeljak kao i legendarni Aca.
Štef Bobek prošao je ugradnju dva bypassa ali je i danas taj 85-godišnjak čio i pamti niz detalja iz mladosti
Bobek deklamira sastav Građanskog u koji je upao: Glazer, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović. Bio je to klub europske vrijednosti. Sastav u koji nisi mogao “ni da primirišeš”, tvrdi Bobek. No, Antolković je bio na zalasku karijere te je mlađahni Bobek sve češće ulazio u tu strašnu momčad zagrebačkog kluba. Bobek kaže da Zagreb nikada, ni prije ni poslije, čast generacijama HAŠK-a i Dinama, nije imao takvu momčad koja je harala zagrebačkim travnjakom!
Bobek s nepunih 17 godina ulazi u tu momčad snova. U vatru ga je gurnuo Martin Bukovy, Mađar koji je ostavio najveći trag u hrvatskom nogometu. Građanski je tada bio uvažavan u Europi. Pobjeđivali su nedodirljive klupske velikane Ujpest i Ferenczvaros!
Zagreb je između dva rata imao tri jaka kluba, koji su osvajali titule prvaka države - Građanski, HAŠK i Concordiju. Najveći derbi je bio s HAŠK-om. Kao što su mu kasnije utakmice sa Zvezdom uvijek bile utakmice života.
HAŠK-ov branič Duh koristio je svaku prigodu da ga grubo zaustavi
Iz tih davnih vremena zapamtio je HAŠK-ova igrača Duha. Njegovih startova i “cepanja” Bobek se sjeća i danas. - Kako me samo znao složiti sa zemljom - smije se Bobek, pokazujući rukom na zglob koji mu je Duh na svakom derbiju uredno masakrirao.
U sjećanju su mu, od igrača koji su na njega pazili, ostali i Dinamovac Režek i Zvezdaš Popović, ali najviše se namučio, tvrdi, s Boszikom, Mađarom iz najsjajnije generacije prekodravskih nogometaša.
- Taj me čuvao kao gospodin, teško ga je bilo predriblati - smije se Bobek - i nije “cepao” kao ova trojica. Kad je došao rat, u upravi Građanskog su sredili da bude mobiliziran u domobrane, ali ne na frontu, već u klub. - A to je bilo smiješno prvenstvo - tri-četiri kluba. Jedino je bilo dobro što smo znali igrati s Nijemcima i Mađarima - odmahuje rukom Bobek.
Nakon rata, opet je mobiliziran, ali u JNA pa su ga kao vojno lice, dekretom, prebacili u Begrad u tek formirani armijski klub Partizan. Mladi zagrebački dečko, sjajne nogometne karijere, s nepune 22 godine postaje glavni oslonac novoga kluba. Dotadašnji popularni beogradski klubovi, BSK i Jugoslavija, poput njegova Građanskog te HAŠK-a i Concordije, bili su rasformirani zbog ratnih grijeha. Na njihovim su temeljima osnovani zagrebački Dinamo te Crvena zvezda i Partizan.
Počeo igrati još kao 12-godišnjak
Bobek, snimljen kao igrač Derbyja na utakmici s Građanskim iz Đakova. Krivotvorili su njegovu dob da bi mogao igrati za prvi sastav, kasnije je nastupao za NK Zagreb i Ličanin, odakle je prešao u tada vrhunski zagrebački Građanski, a nakon Drugog svjetskog rata poslan je u beogradski Partizan.
Bobek je dvaput odbijao pozive u Partizan, nadajući se, da će kao i većina igrača ukinutih zagrebačkih klubova završiti u Dinamu. No, ideja Partizana bila je okupiti najbolje igrače iz cijele Jugoslavije i ustrojiti klub po uzoru na CSKA. Treći poziv nekoga mrkog partizanskoga generala više nije bilo mudro odbiti.
Žao mu je što nikada nije igrao za Dinamo. - Pa, ja sam, bre, Zagrepčan, ali ne mogu reći ni jednu lošu riječ o Partizanu. Konačno, to je moj klub. Tu sam se afirmirao i postigao sve. Prvi trener mu je bio bivši suigrač iz Građanskog te jedan od najboljih hrvatskih golmana - Franjo Glazer.
Kaže kako mu generali iz uprave kluba nikada ne bi dopustili da ode iz Partizana, Doduše, tvrdi, kako ga je general JNA Franjo Tuđman, član Partizanove uprave, pitao bi li se vratio u Zagreb, ali na to su mu neki drugi generali znali reći da iz Partizana može jedino u karaulu na albansku granicu.
- Srbi su me jako dobro primili. Voljeli su me. Onda sam stvorio obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub. Stalno su dolazili i Zagrepčani pa je tako liječio nostalgiju. U Partizanu je igralo i do šest Hrvata - Zebec, Šoštarić, Brozović, Glazer, Firm, Čajkovski... No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama, kluba iz moga grada. Nije mi bilo lako kada su mi zviždali, mada to nije bilo često. Žao mi je što svom rodnom gradu nisam dao ono što sam dao Beogradu, ali nikada se ovdje nisam osjećao kao stranac.
Najveće utakmice su mu bili s HAŠK-om i Zvezdom. Bili su to veliki derbiji. Oči mu sjaje dok priča kako su Zvezdu s Mitićem zgazili 6:0 i 7:1. - Za njih smo bili kaznena ekspedicija. Sanjali smo te utakmice. S guštom je, sjeća se, igrao s Hajdukom. Ističe kako su mu te utakmice bile drage jer je u njima pružao velike partije.
Porazivši Sovjete 1952., znali su da se smiju vratiti u Jugoslaviju
U reprezentaciji su mu najdraži susreti bili protiv Rusa. Bio je sudionik legendarne utakmica reprezentacije bivše države na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952., kada su se u jeku sukoba Tito - Staljin u polufinalu susreli sa SSSR-om. Bilo je to tada više od igre. Stizali su telegrami podršk a glave su bile na panju. I sovjetske i jugoslavenske.
- Poveli smo 5:1. Razbili smo ih. A onda smo u zadnjih dvadesetak minuta primili 4 gola! Što se kaže, voda nam je ušla u uši - prisjeće se Bobek. Na toj je utakmici, kaže, fulao čak tri jedanaesterca! U uzvratu za dva dana Jugoslavija je pobijedila 3:1.
- Nakon utakmice, s olakšanjem smo u svlačionici govorili: - E, sada se mirno možemo vratiti u zemlju! Tadašnji moskovski vojni klub CDKA ljutiti je Staljin rasformirao jer su davali
najviše reprezentativaca!
Bajdo Vukas, tvrdi, najbolji je nogometaš njegove generacije, a od stranaca je najviše volio Puskasa i Pelea. Najdraži mu je Zlatko Čik Čajkovski. - Zatopek i Nurmi za njega su bili ništa! On je bio ralica, mogao je odigrati zaredom tri utakmice, a da se ne umori, a trčao je svih 90 minuta!
Kod Čika ga se najviše dojmilo to što ja bio najpošteniji igrač kojeg je ikada upoznao! Za jugoslavensku reprezentaciju kaže da je imala potencijala za najviše domete, ali je uvijek nešto nedostajalo, a najviše “u glavi”.
- Da smo tu bili čišći, dogurali bismo daleko - prisjeća se Bobek. Današnji nogomet ne preferira. Već sedam godina nije bio na stadionu. Smatra da je nogomet iz njegova doba bio zanimljiviji. Vrckaviji. Danas je sve u trku. Rijetko se viđaju pete, rolice, glavomet. No, voli pogledati Ligu prvaka. Srbijansko prvenstvo, kaže, negledljivo je i dosadno. Hrvatsko također ne gleda, premda prati HTV. Nada se da će Europsko pratiti u Zagrebu jer se sprema braći. I, kao i uvijek, uzbuđen je prije puta u Zagreb.
Bobek je prvi hrvatski igrač koji je dao gol na Svjetskom prvenstvu. Bilo je to 28. lipnja 1950. u Porto Alegreu protiv Meksika 4:1. S Partizanom je kao igrač i kao trener osvojio po dva prvenstva. Iako mu se nikad nije ostvarila želja da zaigra u Dinamu, bio je trener maksimirskog kluba 1972.
Vlado Vurušić iz Beograda
Stan uredan, starinski namještaj godišnjak samog Bobeka, na zidovima umjetničke slike, portret pokojne supruge, fotografije iz mladosti, plakete i nagrade koje je osvajao tijekom uzbudljive i plodne karijere. Dečko s Trnja, igrač nekadašnjega najvećeg zagrebačkog kluba, Građanskog, reprezentativac Jugoslavije i najbolji igrač i strijelac Partizana svih vremena (403 gola), Štef Bobek, umirovljeničke dane provodi okružen sjećanjima, rijetko izlazeći iz stana. O njemu se danas brine uprava Partizana. Svaki dan mu donose namirnice, a gospođa ga Verica u ime bivšeg kluba, kako kaže gospon Štef - “bedina”. Srdačan, otvoren, govori mješavinom beogradsko-zagrebačkog govora. - Kaj me to, bre, pitaš - kazat će u žaru razgovora. Kćeri i unuci su mu u Americi, braća u Zagrebu.
Iako 85 godišnjak, s dva bypassa, još je čio i svjež. Sjeća se detalja iz mladosti, ponekad se Vilko, Otto i Štef od malena su naganjali loptu
|
Tri brata Bobek
|
Centarfor, izuzetni virtuoz, sjajan dribler, pravi golgeter. Bobekov pas, kažu njegovi suvremenici, poput njemu najdražeg novinara Amiga Magdića, najčešće je bio “pola gola”, a njegovo rolanje i pete bili su mu zaštitni znak.
Loptu je počeo naganjati na Trnju kod pruge, blizu Glavnog kolodvora. Tri brata Bobek - Vilko, Otto i Štef - žarili su i palili trnjanskim ledinama. - Nakon nogometa, otrčali bi, vrući i znojni na Savu i okupali se - sjetno priča Štef.
Beogradski navijač Bilić Boysa
Nekadašnji jugoslavenski golgeter na predstojećem će prvenstvu Europe svim srcem navijati za Hrvatsku, “jer za koga bi drugoga”! Od hrvatskih igrača voli Zvonimira Bobana, a za Luku Modrića, Niku Kranjčara i Ivana Rakitića tek je načuo. No, vjeruje da su dobri ako su u prvoj postavi vatrenih.
|
Ubrzo su njegove sposobnosti primijetili zagrebački lovci na talente. Počeo je igrati u nižerazrednom Derbyju, gdje su mu krivotvorili papire. Tada je imao 12-13 godina, a učinili su ga dvije godine starijim da bi mogao igrati u prvom sastavu. Primijetio ga je 1939. tadašnji trener Građanskog, Rudolf Rupec, legenda zagrebačkoga nogometa.
- Građanski je za nas tada bio san snova. Oni su bili istinske zvijezde. Nešto o čemu je sanjao svaki trnjanski deran. I kad su me pozvali da igram za njih, mislio sam da sam ostvario životni cilj - rekao je Bobek.
- Meni je - kaže - najveća nagrada bila to što me oni žele! Volio je legendarnog međuratnog igrača Acu Živkovića i Artura Turea Dubravčića, pred kojim je ležao cijeli Zagreb. Živković mu je imponirao pa se i on češljao na razdjeljak kao i legendarni Aca.
Štef Bobek prošao je ugradnju dva bypassa ali je i danas taj 85-godišnjak čio i pamti niz detalja iz mladosti
Bobek deklamira sastav Građanskog u koji je upao: Glazer, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović. Bio je to klub europske vrijednosti. Sastav u koji nisi mogao “ni da primirišeš”, tvrdi Bobek. No, Antolković je bio na zalasku karijere te je mlađahni Bobek sve češće ulazio u tu strašnu momčad zagrebačkog kluba. Bobek kaže da Zagreb nikada, ni prije ni poslije, čast generacijama HAŠK-a i Dinama, nije imao takvu momčad koja je harala zagrebačkim travnjakom!
Bobek s nepunih 17 godina ulazi u tu momčad snova. U vatru ga je gurnuo Martin Bukovy, Mađar koji je ostavio najveći trag u hrvatskom nogometu. Građanski je tada bio uvažavan u Europi. Pobjeđivali su nedodirljive klupske velikane Ujpest i Ferenczvaros!
Zagreb je između dva rata imao tri jaka kluba, koji su osvajali titule prvaka države - Građanski, HAŠK i Concordiju. Najveći derbi je bio s HAŠK-om. Kao što su mu kasnije utakmice sa Zvezdom uvijek bile utakmice života.
HAŠK-ov branič Duh koristio je svaku prigodu da ga grubo zaustavi
|
Duh ga nije volio
|
U sjećanju su mu, od igrača koji su na njega pazili, ostali i Dinamovac Režek i Zvezdaš Popović, ali najviše se namučio, tvrdi, s Boszikom, Mađarom iz najsjajnije generacije prekodravskih nogometaša.
- Taj me čuvao kao gospodin, teško ga je bilo predriblati - smije se Bobek - i nije “cepao” kao ova trojica. Kad je došao rat, u upravi Građanskog su sredili da bude mobiliziran u domobrane, ali ne na frontu, već u klub. - A to je bilo smiješno prvenstvo - tri-četiri kluba. Jedino je bilo dobro što smo znali igrati s Nijemcima i Mađarima - odmahuje rukom Bobek.
Nakon rata, opet je mobiliziran, ali u JNA pa su ga kao vojno lice, dekretom, prebacili u Begrad u tek formirani armijski klub Partizan. Mladi zagrebački dečko, sjajne nogometne karijere, s nepune 22 godine postaje glavni oslonac novoga kluba. Dotadašnji popularni beogradski klubovi, BSK i Jugoslavija, poput njegova Građanskog te HAŠK-a i Concordije, bili su rasformirani zbog ratnih grijeha. Na njihovim su temeljima osnovani zagrebački Dinamo te Crvena zvezda i Partizan.
Počeo igrati još kao 12-godišnjak
Bobek, snimljen kao igrač Derbyja na utakmici s Građanskim iz Đakova. Krivotvorili su njegovu dob da bi mogao igrati za prvi sastav, kasnije je nastupao za NK Zagreb i Ličanin, odakle je prešao u tada vrhunski zagrebački Građanski, a nakon Drugog svjetskog rata poslan je u beogradski Partizan.
|
Bobek je dvaput odbijao pozive u Partizan, nadajući se, da će kao i većina igrača ukinutih zagrebačkih klubova završiti u Dinamu. No, ideja Partizana bila je okupiti najbolje igrače iz cijele Jugoslavije i ustrojiti klub po uzoru na CSKA. Treći poziv nekoga mrkog partizanskoga generala više nije bilo mudro odbiti.
Žao mu je što nikada nije igrao za Dinamo. - Pa, ja sam, bre, Zagrepčan, ali ne mogu reći ni jednu lošu riječ o Partizanu. Konačno, to je moj klub. Tu sam se afirmirao i postigao sve. Prvi trener mu je bio bivši suigrač iz Građanskog te jedan od najboljih hrvatskih golmana - Franjo Glazer.
Kaže kako mu generali iz uprave kluba nikada ne bi dopustili da ode iz Partizana, Doduše, tvrdi, kako ga je general JNA Franjo Tuđman, član Partizanove uprave, pitao bi li se vratio u Zagreb, ali na to su mu neki drugi generali znali reći da iz Partizana može jedino u karaulu na albansku granicu.
- Srbi su me jako dobro primili. Voljeli su me. Onda sam stvorio obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub. Stalno su dolazili i Zagrepčani pa je tako liječio nostalgiju. U Partizanu je igralo i do šest Hrvata - Zebec, Šoštarić, Brozović, Glazer, Firm, Čajkovski... No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama, kluba iz moga grada. Nije mi bilo lako kada su mi zviždali, mada to nije bilo često. Žao mi je što svom rodnom gradu nisam dao ono što sam dao Beogradu, ali nikada se ovdje nisam osjećao kao stranac.
Najveće utakmice su mu bili s HAŠK-om i Zvezdom. Bili su to veliki derbiji. Oči mu sjaje dok priča kako su Zvezdu s Mitićem zgazili 6:0 i 7:1. - Za njih smo bili kaznena ekspedicija. Sanjali smo te utakmice. S guštom je, sjeća se, igrao s Hajdukom. Ističe kako su mu te utakmice bile drage jer je u njima pružao velike partije.
Porazivši Sovjete 1952., znali su da se smiju vratiti u Jugoslaviju
|
Tito-Staljin
|
- Poveli smo 5:1. Razbili smo ih. A onda smo u zadnjih dvadesetak minuta primili 4 gola! Što se kaže, voda nam je ušla u uši - prisjeće se Bobek. Na toj je utakmici, kaže, fulao čak tri jedanaesterca! U uzvratu za dva dana Jugoslavija je pobijedila 3:1.
- Nakon utakmice, s olakšanjem smo u svlačionici govorili: - E, sada se mirno možemo vratiti u zemlju! Tadašnji moskovski vojni klub CDKA ljutiti je Staljin rasformirao jer su davali
najviše reprezentativaca!
Bajdo Vukas, tvrdi, najbolji je nogometaš njegove generacije, a od stranaca je najviše volio Puskasa i Pelea. Najdraži mu je Zlatko Čik Čajkovski. - Zatopek i Nurmi za njega su bili ništa! On je bio ralica, mogao je odigrati zaredom tri utakmice, a da se ne umori, a trčao je svih 90 minuta!
Kod Čika ga se najviše dojmilo to što ja bio najpošteniji igrač kojeg je ikada upoznao! Za jugoslavensku reprezentaciju kaže da je imala potencijala za najviše domete, ali je uvijek nešto nedostajalo, a najviše “u glavi”.
- Da smo tu bili čišći, dogurali bismo daleko - prisjeća se Bobek. Današnji nogomet ne preferira. Već sedam godina nije bio na stadionu. Smatra da je nogomet iz njegova doba bio zanimljiviji. Vrckaviji. Danas je sve u trku. Rijetko se viđaju pete, rolice, glavomet. No, voli pogledati Ligu prvaka. Srbijansko prvenstvo, kaže, negledljivo je i dosadno. Hrvatsko također ne gleda, premda prati HTV. Nada se da će Europsko pratiti u Zagrebu jer se sprema braći. I, kao i uvijek, uzbuđen je prije puta u Zagreb.
Bobek je prvi hrvatski igrač koji je dao gol na Svjetskom prvenstvu. Bilo je to 28. lipnja 1950. u Porto Alegreu protiv Meksika 4:1. S Partizanom je kao igrač i kao trener osvojio po dva prvenstva. Iako mu se nikad nije ostvarila želja da zaigra u Dinamu, bio je trener maksimirskog kluba 1972.
|
Trenerski povratak u rodni grad
|
Vlado Vurušić iz Beograda
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....