Stepinac je zaslužio boljeg odvjetnika od Jakova Sedlara

Sudjelovanje na međunarodnom Jewish Film Festivalu za Jakova Sedlara, najpoznatijeg trash redatelja u povijesti hrvatske kinematografije, jedan je od najvećih uspjeha u karijeri. Zahvaljujući Branku Lustigu, Sedlar je nakon dva desetljeća konačno postavljen u rang svjetskih filmaša. Njegov dokumentarac “Pravednik Stepinac” izazvao je u kinu Europa solidan aplauz poluprazne dvorane, a neki su se i upitali što taj konzervativni i ultradesni filmaš uopće radi na festivalu o holokaustu.

Nakon što je svojim, sada već klasičnim pseudodokumentarističkim jezikom ovjekovječio mnoge kontroverzne osobe, na red je došao i blaženi kardinal Stepinac koji je, prema riječima predsjednika JFF-a Branka Lustiga, logoraša iz Auschwitza, uz sve male pogreške koje mu se predbacuju, učinio veliko djelo spašavajući Židove iz Zagreba. U filmu “Pravednik Stepinac” riječ je o Stepinčevu zauzimanju za hrvatske Židove tijekom NDH, pa će ovaj film biti i jedan od odlučujućih svjedočanstava u Yad Vashemu kada se na jesen bude odlučivalo o proglašenju novih Pravednika među narodima.

Opsjednut Crkvom

Najprije treba reći da se ne radi o novom filmu: 1990. bio je prilagođen vremenu Tuđmanove duhovne obnove, prikazivao se u povodu obilježavanja 30. obljetnice smrti zagrebačkog nadbiskupa, a i naslov mu je bio drugačiji: “Stepinac - znak vremena”. Vješti kompilator Sedlar premontirao je za ovu prigodu vlastiti uradak, dodao mu neizbježne kadrove ratnog Vukovara i Dubrovnika, uključio stranog naratora, ali i hrvatski antifašizam koji prije 20 godina nije bio in i, računajući na kolektivnu amneziju gledatelja - servirao nam 20 godina poslije istu juhu, ovaj put u židovskom tanjuru. Ona je, kao i svaka Sedlarova juha, bljutava okusa, posvećena jednom određenom cilju - da se uz intrigantnog glavnog junaka filma zapravo promovira sam autor. Treba se vratiti u 90-e i podsjetiti na izvore ove nove Sedlarove travestije: on je tada poletni kazalištarac koji iza sebe ima tek dvije-tri predstave, dokumentarac o počecima filma u Zagrebu i asistenturu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ubrzo među prvima uskače u vlak tzv. Tuđmanove duhovne obnove.

On tada u kazalištu i na filmu problematizira crkvene teme: režira dramu “Krađa Marijina kipa”, a uz spomenutog Stepinca i dokumentarac o sakralnoj umjetnosti. Ima vlastito kazalište Thalija s kojim u crkvi Sv. Katarine postavlja papinu dramu “Brat našega Boga”. Po scenariju Ivana Aralice snima klero-propagandistički film “Gospa” s Martinom Sheenom i Michaelom Yorkom.

Revitalizacija Budaka

Snima zatim dokumentarac “Franjo Tuđman - hrvatski George Washington”. Kako je očito predodređen za brendiranje najranjivijih hrvatskih tema, dopada ga i Bleiburg pa red dolazi na karikaturu martirija iz svibnja 1945., opet po Araličinu predlošku: “Četverored” biva prikazan na HTV-u kao predizborni vapaj Sedlarove stranke koju od debakla nije spasila ni Ena Begović u ulozi Židovke. Uskoro Sedlar ubire i prve plodove: na doručcima u Vatikanu papi Wojtyli uručuje kasetu sa svojim radovima. U njegovoj režiji počinje proces svenacionalne kazališne obnove, i to evokacijom duha NDH: o 50. obljetnici praizvedbe “Ognjišta” doglavnika Mile Budaka, Sedlar 1991. režira novohrvatsku izvedbu. Sedlaru je uspjelo doći i do položaja ravnatelja Drame istog HNK gdje ostaje pet godina, sve do nove funkcije atašea za kulturu u New Yorku. Okreće se zatim Izraelu gdje snima dokumentarce o tamošnjim generalima i političarima desne orijentacije pa se umjesto izjava o vjeri, Crkvi i Bogu, plasiraju izjave o prirodnoj povezanosti izabranih naroda Hrvata i Židova. U tom je nadmoćnom raspoloženju snimljen i film “Pavelić bez maske”. Nakon brojnih susreta s moćnicima diljem svijeta, dogodio se našoj inačici Eda Wooda još jedan, i to sa svjetski uspješnim producentom Lustigom koji se na dodjeli Oscara (istodobno dok je Sedlar nad nama sijao duhovnu obnovu) predstavio pred holivudskim glamurom kao broj A3317 i dodao: “Ja sam preživio holokaust”. Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Sada ga je nakon tri uspješne godine vođenja festivala o holokaustu put doveo i do Sedlara čiji film vrvi paušalnim izvrtanjem povijesnih činjenica. Uz to, postoji i nekoliko notornih neistina, prvenstveno kada se govori o pokrštavanju krivovjernih u NDH i navodnim atentatima na Stepinca.

Primjer Leopolda Mandića

Činjenica jest da je Stepinac, uglavnom na početku NDH, upućivao kritike, prigovore i rezerve prema ustaškim vlastima, no sve je to ostalo unutar rigoroznog sustava u kojemu su vladali rasni i drugi diskriminatorski zakoni koje on nije dovodio u pitanje. Primjer za to je Stepinčev apel Andriji Artukoviću u kojemu on objašnjava ministru unutarnjih poslova da među katolicima ima onih koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona i koji su dobri hrvatski nacionalisti. Puno odlučniji bio je, na primjer, franjevac Leopold Mandić kada je (doduše, iz Italije) odlučno zahtijevao od Pavelića da prestane progoniti Srbe i Židove.

No, Mandić nije tako filmičan kao Stepinac, on nije enigma s maskom koju će, eto, skinuti Sedlar s dva dokumenta, tri svjedoka i par ubavih kadrova žena i djece, nego je jedan običan good guy. Druga neistina koju iznosi u filmu jest ona kada aludirajući na susret poglavnika i nadbiskupa dan nakon Pavelićeva dolaska u Zagreb, tvrdi da se Stepinac susreo s Pavelićem samo taj jedini put. To bi, naime, u četiri godine čak i protokolarno bilo nemoguće. Da je autor samo pregledao neke od brojnih slikopisnih žurnala iz toga doba ili da je površno prolistao Hrvatski narod, naišao bi na mnoge susrete njih dvojice.

Stepinac i poglavnik

Iznijet ću samo dva za koja bi Sedlar kao bivši ravnatelj Drame HNK trebao znati. Bilo je to u veljači 1942. kada su se u samo jednom danu susreli dva puta: prvi put u katedrali gdje je Stepinac držao misu na dan proglašenja Sabora, a drugi put uvečer istoga dana, baš u kazalištu, na gala svečanosti nakon uspostave Sabora na kojem je, između ostalog, veličana učinkovitost rješavanja židovskog pitanja. Sjedio je Stepinac u loži do poglavnikove i slušao za tu priliku skraćenog “Eru s onoga svijeta”, a u pauzi je tisak zabilježio dirljiv susret svjetovnog i crkvenog poglavara.

Na stranu detalji iz toga mračnog doba, Stepinac je očigledno mnogočime dobrim iskakao iz vladajuće zločinačke garniture NDH, no ako ga je komunistički tužitelj Jakov Blažević u ime Naroda proglasio zločincem, nije li zaslužio da ga u ime Židova Pravednikom proglasi neki bolji odvjetnik?