KONTROLNA TOČKA

Što ako Uljanik opet ne isplati plaće?

Zaživi li ideja da u akciju spašavanja brodogradilišta treba uključiti mirovinske fondove, to će biti velika pobjeda dogovorne ekonomije u trenutku kad smo pomislili da smo je srušili razgradnjom Agrokora
 Danijel Bartolic / CROPIX

Vlada je zajamčila, kredit HPB-a omogućio je isplatu dviju zaostalih plaća Uljaniku. Kako je zamišljeno, pozajmicu će vratiti Uljanik iz svojeg budućeg prihoda. Problem nastaje ne ostvari li Uljanik planirane prihode, a upravo se zbog toga sada našao na rubu stečaja. Zaroni li Uljanik dublje, jamstva stižu na naplatu, pa će kredit za plaće Uljanikovih radnika, skupa s drugim preostalim jamstvima Uljaniku, otplatiti hrvatski porezni obveznici. Ostat će manje novca za druge proračunske troškove - plaćanje dugova zdravstva, pokrivanje troškova zacrtanih reformi...

Što ako se za dva mjeseca situacija ponovi, ako Uljanik opet ne isplati plaće? Tko će tada pokriti životne troškove zaposlenih u brodogradilištu? Hoće li uzdrmani menadžment skupiti dovoljno snage da napravi pozitivan pomak u kompaniji?

Članovi Nadzornog odbora već su u ostavci koja će stupiti na snagu na dan kad skupština Uljanikovih dioničara izabere novi. Tada bi trebala otići i današnja uprava. Koji će biti kriterij izbora novih ljudi koji bi Uljanik trebali vratiti iz mrtvih? Pitanje je tko će za dva mjeseca biti većinski vlasnik Uljanika.

Država, načelno, može svojih 2,27 posto, koliko drži CERP, ustupiti bilo kome. Državni mirovinski fond (7,74 posto u CERP-u i još 6,62 posto u Kapitalnom fondu), Zavod za zdravstveno osiguranje (3,88 %) i Fond za financiranje razgradnje Nuklearne elektrane Krško (4,97 %), koji drže ostatak “državnih” 25,48 posto Uljanikovih dionica imaju realne materijalne obveze. Oni ne smiju dionice iz svojeg portfelja ustupati mimo tržišnih regula. Oni su u njih uložili novac poreznih obveznika kako bi na tržištu kapitala povećali svoju imovinu.

Koja je, međutim, cijena dionica kompanije koja je na rubu stečaja? Posljednja trgovina na burzi pokazuje da je Uljanikova dionica na najnižoj povijesnoj razini i da vrijedi šest kuna, što je otprilike četvrtina njezine vrijednosti od prije godinu dana, 21,6 puta manje od jednokratnog maksimuma dosegnutog 7. siječnja 2011. godine (tko je to kupovao?). Dividendu ne donose odavno. Pitanje: zašto su investitori, a tu više nije samo država, nego još barem dva mirovinska fonda u privatnom vlasništvu (PBZ CO OMF 3,97 % i Erste plavi 3,31 %), držali novac u Uljanikovim dionicama nakon što je bilo jasno da će njihova vrijednost ubuduće samo padati?

Ostavimo li privatne fondove po strani, kod njih se uvijek zna tko je odgovoran, i dalje možemo postaviti pitanje odgovornosti za upravljanje državnim portfeljem. Primjerice, javnosti slabo poznat Fond za financiranje razgradnje Nuklearne elektrane Krško, koji ima 4,97 posto Uljanika, osnovan je zbog ispunjavanja obveza iz ugovora između hrvatske i slovenske vlade “o uređenju statusnih i drugih pravnih odnosa vezanih uz ulaganje, iskorištavanje i razgradnju nuklearke Krško”. Osnivač Fonda je Republika Hrvatska, koja solidarno jamči za obveze Fonda, a za svoj rad Fond odgovara Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.

Ako za grešne radnje uprava privatnih mirovinskih fondova, osiguravatelja i drugih privatnih investitora možemo propitivati ulogu Hanfe (u ovom slučaju Hanfinih starih garnitura), državni fondovi pod izravnom su ingerencijom izvršne vlasti. Za financijsko poslovanje HZZO-a odgovoran je njegov ravnatelj, koji odgovara ministarstvu zdravstva. Za financijsko poslovanje Zavoda za mirovinsko osiguranje odgovaraju njegov ravnatelj i upravno vijeće, a onda, na kraju, i ministar financija koji, upravo zbog minusa na njihovim računima, odobrava značajne transfere iz proračuna.

I tu se vraćamo na staru temu o ne uvijek dobrovoljnoj dogovornoj ekonomiji. Pitanje je, naime, jesu li upravitelji fondova, i to ne samo onih u državnom vlasništvu, imali izbora kad su donosili odluke o ulaganju u rizične domaće kompanije. Treba se samo prisjetiti velike akcije podizanja cijene Inine dionice s kraja 2010. kako bi se osujetio MOL-ov plan za preuzimanje. Fondovi ni tada nisu priznali ilegalno udruživanje, ali vlast je bila prezadovoljna uspjehom da se ne bi, doduše uvijek off the record, pohvalila da je upravljala akcijom. Regulator je oči držao zatvorene dok Inina dionica nije preskočila 4000 kuna (kad je MOL prestao kupovati), onda je na nekoliko mjeseci zabranio trgovanje (27. 4. - 30. 12. 2011.).

Rješavanje krize u Agrokoru predstavljeno je, između ostalog, i kao veliki konačni obračun s dogovornom ekonomijom. I mogao bi biti. Zaživi li, međutim, ponovno izgovorena ideja Slavka Linića da u spašavanje brodogradilišta treba uključiti mirovinske fondove (Linić prošli tjedan na N1: “Govorim što bi trebala Vlada učiniti, a to je okretanje mirovinskim fondovima. Treba se okrenuti nekome tko ima novca za restrukturiranje”), to će biti povratak dogovorne ekonomije na velika vrata.

Zato je važno ponavljati: svaka dionica neke posrnule nerestrukturirane kompanije koju treba spašavati od propasti otrov je kojega se mirovinci trebaju čuvati kao vrag tamjana. Ne zbog njih, nego zbog kvalitete života umirovljenika i zbog sve veće mirovinske rupe u državnom proračunu koja sužava prostor za upravljanje državnim financijama, a onda i za svaki pomak nabolje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 18:48