ŠTO ĆE VLADAVINA DONALDA TRUMPA ZNAČITI ZA HRVATSKU? Velike, ne nužno i pozitivne promjene

Donald Trump s fetom pršuta na čelu - fotomontaža koja se zavaljala društvenim mrežama i hoće reći da je postizborna situacija u SAD-u za Hrvatsku deja vu. Novoizabrani američki predsjednik kao ridikulozni Željko Kerum - to je ovdje prilično masovna asocijacija. S jedne strane, možda je utješno da se izbor takvih divljih i skarednih ličnosti događa i mnogo većima i moćnijima. Nismo u tom pogledu dno dna. S druge strane zabrinjava ono što takvi patogeni likovi - politički demagozi, notorni bleferi i lažovi, otvoreni rasisti i sociopati - mogu proizvesti kad se nađu na čelu zemalja koje se s jakim razlogom smatraju gospodarima svijeta. Za veliki dio planeta Trumpov će izbor predstavljati početak vremena strepnje. U ovom trenutku, naime, nitko ne zna kakvu će politiku novi predsjednik Amerike voditi, a njegove najave iz kampanje, platforma na kojoj je dobio izbore, politički su i civilizacijski toksične.

Što će vladavina Donalda Trumpa značiti za Hrvatsku?

Velike, ne nužno pozitivne promjene, koje proizlaze iz najavljenog preusmjeravanja ukupne, pa onda i vanjske politike SAD-a. Amerika se okreće sama sebi. Mijenja svoje unutarnje i inozemne fokuse. Nova bi administracija mogla izvesti radikalan vanjskopolitički zaokret, toliko radikalan da se već govori o uspostavi novog svjetskog poretka ili, u najmanju ruku, o preslagivanju zapadnog svijeta. Hrvatske bi se mogao ticati Trumpov odnos prema NATO-u, zatim odnos prema Rusiji te odnos prema ovdašnjem dijelu Europe, bez obzira na to kako ga zvali, Balkanom, jugozapadnim EU-okrajkom ili zemljama ex-Jugoslavije.

Novi američki predsjednik - ako je suditi po izjavama - prilično je kritičan prema NATO-u i modelima njegova funkcioniranja te gotovo uvredljivo indiferentan prema Europi. Mnogo ga više zanimaju Rusija, Kina, Meksiko… Ako bude po njegovom, NATO savezu slijedi ozbiljno rekomponiranje. Na pomoć u obrani ubuduće bi mogle računati samo one zemlje koje za vojne potrebe izdvajaju dva posto BDP-a, što izričito isključuje baltičke države, za koje je Trump već rekao da ih u slučaju napada Rusije ne bi nužno branio. Ali to znači da bi se i Hrvatska našla izvan tog kruga. Drastično povećavanje vojnih izdataka, gotovo udvostručenje u odnosu na sadašnju razinu, za svaku bi hrvatsku vlast predstavljalo težak, gotovo nesavladiv zadatak. Promjena američkog odnosa prema NATO-u veliki je izazov za kompletnu Europu. Članice će EU morati odlučiti hoće li povećavati ulaganja u NATO, koji je dominantno pod američkim utjecajem, ili će intenzivirati stvaranje europske vojske ili će na koncu svaka zemlja obaška rješavati pitanje svoje sigurnosti.

Najavljeno relaksiranje odnosa SAD-a s Rusijom za Hrvatsku bi moglo značiti da regija kojoj pripadamo više neće biti poligon za razigravanje nove verzije hladnog rata. Ali kakve konzekvence iz toga slijede? Hoće li se Amerika povući s Balkana, a Rusija svom snagom utrčati? Ili bi se odnosi bez zveckanja oružja na ovom prostoru mogli stabilizirati? Već su krenule špekulacije o novoj podjeli interesnih sfera, čak novoj Jalti, ali to je ipak prilično ishitrena konstrukcija. Detant prema Rusiji, uz okretanje Amerike prema unutra, prema samoj sebi - neka vrsta ako ne baš izolacionizma, ono smanjenog intervencionizma - vjerojatno znači da Hrvatska ne može računati na američku pomoć u preuređenju ovog dijela svijeta, prije svega u traženju rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Amerika je ovdje godinama bila duboko involvirana. Zaustavila je rat, sukobljene strane tjerala za mirovni stol, pomagala demokraciju. Smanjenje njene zainteresiranosti ili povlačenje otvorit će, vrlo vjerojatno, prostor za neke druge igrače. Europska Unija je spora i ne zna što bi. Ali Rusija i Turska znaju. Preko Balkana mogu osigurati svoju snažniju prisutnost u Europi. Za Hrvatsku takav razvoj situacije može značiti ogromne strateške, političke i sigurnosne probleme.

Drugo, dolazak Donalda Trumpa na čelo Amerike predstavlja vjetar u leđa sličnim likovima posvuda po svijetu, pa će nesumnjivo osnažiti i radikalnu, nacionalističku desnicu u Europi. Nije čudo da njegovu pobjedu pozdravljaju svi europski islamofobi, oduševljeni najavom da će muslimanima zabraniti ulazak u SAD; zatim svi nositelji antiimigrantske paranoje, ekstatični zbog ideje o deportacijskim odredima koji bi iz Amerike, kako je rečeno, trebali izbaciti 11 milijuna imigranata; potom ljubitelji zidova i ograđivanja država živom žicom, koji uzor vide u Trumpovom obećanju o podizanju bedema na granici s Meksikom; onda svi prema manjinama neprijateljski raspoloženi i mizogini talibani konzervativizma, zagovornici zabrane pobačaja i kažnjavanja žena koje se na to odluče… Ukratko, novi je predsjednik Amerike uzor pronositeljima politike građene na protuliberalnim vrijednostima i sijanju straha. Jahačima zatvorenog društva, isključivosti i konflikta, govora mržnje i eksplicitnog rasizma.

Rezultati izbora u Americi mogli bi pomoći procvatu desničarskog, antisistemskog populizma diljem Europe. Nakon pobjede konzervativaca na referendumu o izlasku Velike Britanije iz EU te Trumpova trijumfa u SAD-u vrata su otvorena. Već na proljeće na parlamentarnim izborima u Francuskoj očekuje se novi prodor Marine Le Pen, predsjednice desničarske Nacionalne fronte. Potom bi na izborima u Nizozemskoj mogla slaviti euroskeptična Stranka slobode. Njen šef Geert Wilders već je najavio da će, ako osvoji vlast, zatvoriti granice za sve muslimane, zatim zatvoriti sve džamije i islamske škole te zabraniti Kuran. Slobodarska Europa koja je srušila Berlinski zid kao da više ne postoji. Ili je pred desničarskom ofenzivom antieuropskog i protuimigrantskog nacionalizma u povlačenju.

Za Hrvatsku takve su tendencije rizične. Znakovito, Trumpovu pobjedu na ovim su prostorima najeuforičnije pozdravili četnički vojvoda Vojislav Šešelj i turbohrvatujući saborski zastupnik Željko Glasnović. Braća po mržnji. Hrvatska je država netom izašla iz jednog desničarskog eksperimenta, koji se pokazao silno društveno destruktivnim. Vladajući HDZ s novim je rukovodstvom odbacio donedavnu radikalizaciju, ali situacija još nije sasvim stabilizirana, još je prilično fragilna. Cvjetanje desničarskog populizma po Europi moglo bi ohrabriti neke trenutno primirene snage nazadnjačke rekonkviste.

Treće, dobra je vijest da novonastala situacija u Americi može biti poučna za Hrvatsku. Političke elite uživo mogu gledati učinke zanemarivanja onih dijelova stanovništva koji se osjećaju poniženima i uvrijeđenima. Ustajte, prezreni na svijetu - to je himna koja se opet nekako planetarno rimuje s ovim vremenom. Nije izbore u SAD-u dobio Donald Trump, nego ih je Hillary Clinton izgubila. Kao predstavnica starih, donedavno, činilo se, teflonski otpornih, gotovo vječnih struktura, bila je idealan objekt bijesa usmjerenog protiv odnarođenog, na nevolju naroda gluhog i slijepog, establishmenta.

Zbog svoje slizanosti s bankarskim i financijskim oligarsima morala je postati metom prezira i gnjeva ljudi koji su ostali bez posla, bez svojih ugaslih, dijelom i preseljenih industrija, bez primanja i budućnosti. Gubitnici globalizacije, ekonomske krize, bankarske grabeži, gospodarskog restrukturiranja, bešćutne i društveno razarajuće podjele na obespravljenu sirotinju i uzak sloj predatorskih dobitnika. Riječ je o pravoj pobuni masa koja ide preko tradicionalne podjele na desnicu i ljevicu. Gospođa Clinton nije bila dobar kandidat i zbog svog sudjelovanja u intervencionističkoj politici, koja je mnoge narode i države po istoku gurnula u krvave kupke iz kojih nema izlaza. Činjenica da je kontra sebe imala jednog neotesanog, arogantnog, bezobzirnog i nasilnog te prema demokratskim normama prezrivog tipa nije uspjela poništiti njene hendikepe.

Pouka koju bi hrvatska politika mogla izvući iz američkih izbora: ako civilizirane političke opcije ne ponude nadu onima koji se osjećaju isključenima, isključenima iz podjele dobara i demokratskog utjecaja, pauperizirane bi mase mogle krenuti za novokomponiranim liderima divljačkog desničarenja. Za onima, koji poput Donalda Trumpa, medeno zbore o “zaboravljenim muškarcima i ženama”, a svojim navodnim, prilično naopakim rješenjima utiru put u nove sukobe, propadanje i civilizacijsku regresiju.