U Hrvatskoj se o fenomenu odlaska mladih u inozemstvo piše i govori tako dramatično da se stječe dojam kako Vlada na granici hitno mora postaviti specijalnu policiju koja bi ih spriječila da odu i naredila im da ostanu kod kuće s roditeljima koji žive od mirovine ili, u najboljem slučaju, da hitno odu raditi sezonski na moru jer je to u državnom interesu i jer je turizam nacionalni prioritet, a tamo je potrebna jeftina radna snaga.
Razlozi zašto mladi odlaze su jasni, a stvari u Hrvatskoj ne mogu se promijeniti preko noći. Mladi, s druge strane, nemaju vremena čekati, a vani im se pruža dobra prilika. To ima i dobre strane. Odlaskom na rad u inozemstvo, oni rješavaju, barem privremeno, egzistencijalno pitanje. Time utječu i na smanjenje nezaposlenosti u državi, što kao posljedicu, kako u svojim procjenama prepoznaje i Europska komisija, ima i pritisak za povećanje plaća u Hrvatskoj. Ako netko, primjerice iz Slavonije, mora otići iz svoga rodnog kraja, treba li nužno ići raditi u nekom restoranu u Splitu ili Dubrovniku, a ne, recimo, u Münchenu ili Nürnbergu, gdje će imati znatno veću plaću, plaćeno prekovremeno i bolje uvjete rada.
Da ne kažemo da šanse da s gostima razgovaraju na svom jeziku gotovo podjednake preko ljeta u Münchenu i u nekom skupom restoranu na hrvatskoj obali. Zašto mladi ne bi iskoristili tu mogućnost koju im pruža članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Štoviše, Vlada, dok radi na poboljšanju uvjeta u državi i stvaranju bolje perspektive za mlade i zapošljavanje, mora nastaviti i pritisak na one države EU koje još nisu ukinule prepreke za pristup hrvatskih državljana njihovu tržištu rada.
Ovih smo dana preplavljeni vijestima da nas je po životnom standardu pretekla i Rumunjska te da smo na začelju s Bugarskom koja je jedina iza nas. A kako se to dogodilo. Pa zato što je Rumunjska ranije od nas ušla u EU, gotovo sedam godina prije, iskoristila prednosti članstva, a danas ima jedno od najnižih stopa nezaposlenosti u Europi. Sigurno da to ne bi bilo moguće da iz te države milijuni ljudi, kao što su prije činili Poljaci, nisu otišli raditi u bogatije članice Unije. Time je rasterećen sustav socijalne pomoći za nezaposlene, povećani su prihodi od novca koji su oni slali u domovinu, a kasnije su isti ti postali važni investitori.
Sada se trend mijenja. U Poljskoj je prvi put nakon Drugog svjetskog rata broj Poljaka koji su se vratili u domovinu veći od onih koji su otišli. Razlog su poboljšani životni standard, veće plaće i želja da se zarađeni novac investira u domovini. Britanci sada kukaju kako više ne mogu u Poljskoj regrutirati dovoljan broj sezonskih radnika. Desetine tisuća Mađara i Bugara također se godišnje vraća u domovinu. Isto će se dogoditi i u Hrvatskoj jer će u domovini ljudi radije živjeti nego u inozemstvu, čak i s nešto nižim životnim standardom, ali ne po cijenu da žive na rubu siromaštva ili da budu ovisni o članovima obitelji ili državnoj pomoći.
Kada se jednog dana budu vraćali, oni će biti iskusniji, znati više jezika, imati nove vještine. Nije lako biti daleko od prijatelja i obitelji, ali države Europske unije više nisu inozemstvo, a mogućnosti komuniciranja s prijateljima i obitelji su takve da ublažuju i nostalgiju za njima i domovinom. Uostalom, gotovo da nema grada u Europi iz kojeg se u Hrvatsku ne može stići avionom za nekoliko sati. Ugostitelji i svi oni kojima je potrebna radna snaga, za stalno ili tijekom sezone, moraju shvatiti da su i radnici na tržištu, a tržište je sada znatno šire, konkurencija jača i mogućnosti za radnike su veće. I za radnike vrijedi načelo ponude i potražnje te će oni morati biti spremni bolje ih plaćati i pružiti im bolje radne uvjete.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....