KOMENTAR

Što govori jedna premijerova rečenica sućuti o smrti jednog intelektualca

Slavko Goldstein
 Tomislav Kristo / CROPIX

Hladno, frivolno i isprazno, gotovo kradomice, onako upadljivo usputno jer bi ipak bilo preočito zanemariti i prešutjeti, premijer Andrej Plenković je reagirao povodom smrti velikana hrvatske misli i jednog od najvećih intelektualaca i moralnih vertikala ove zajednice koji je stvarao neovisnu Hrvatsku, Slavka Goldsteina. Premijerov telegram sućuti obitelji Goldstein izaziva grč u želucu, jer na najbolji način oslikava stanje duha današnje Hrvatske, premijerove Hrvatske. "Poštovana obitelji, u povodu smrti gospodina Slavka Goldsteina u ime Vlade Republike Hrvatske i moje osobno primite izraze sućuti", napisao je premijer i tu stao. Nije imao više što reći o čovjeku koji je kao dječak otišao u partizane (to je u ovoj zemlji sada najveći krimen), dok mu je otac stradao u holokaustu (je li to žrtvin krimen?) koji su zdušno podržavale vlasti NDH. Ništa o zaslugama za ovu sredinu, pa makar onu da je kao izdavač objavio mnoštvo knjiga vrijednih za duhovno stanje ove nacije.

Imao je hrabrosti, kada mnogi nisu i u "bivšoj državi", dignuti glas protiv autoritarizma. Bio je suosnivač prve nekomunističke stranke u komunističkoj Hrvatskoj, ali se i prvi suprotstavio puzajućem autoritarizmu Franje Tuđmana. Ima, naravno, toga još, ali ne stane. Dakle, bilo je što napisati u telegramu o Slavku Goldsteinu, ali premijer Plenković ništa od toga nije našao za shodno ili se nije smio sjetiti. Nedavno je, pak, u povodu njegova vjenčanja, čestitao Velimiru Bujancu, negatoru svega onoga što je Slavko Goldstein kao dijete uspio preživjeti i s čijim se avetima borio do kraja života. Čak nije bitno je li čestitka Bujancu bila duža ili možda kraća od telegrama povodom smrti Slavka Goldsteina, već je porazna sama ta činjenica.

Premijerova reakcija, dakle, pokazuje dosta upitno i zabrinjavajuće stanje duha u ovoj zemlji. Premijer će razgovarati s Markom Skejom oko ploče u Jasenovcu, dajući jednoj, najblaže rečeno, upitnoj političkoj ličnosti, na važnosti pretvarajući tog "Hitlera iz našeg sokaka" u politički mainstream ove uboge zajednice. Je li i oskudni telegram saučešća napisan zbog straha od splitskog Leksija? Zašto se stalno ide na ruku desnom ekstremnom dijelu ovog društva, koje sigurno nema takvu snagu kakvu premijer i predsjednica umišljaju da imaju. Zašto drhte pred desnim radikalima? Umjesto da je jednim potezom, i to odmah, uklonio ploču iz Jasenovca, Hrvatska se iscrpljivala mjesecima, diskreditirala i sramotila pred svijetom, a društvo je pucalo po šavovima, uz banalne pozive iz vlasti na potrebu jedinstva.

Koliko puta je posebni američki izaslanik za pitanja holokausta Tom Yazdgerdi morao očitati bukvicu u Banskim dvorima i na Pantovčaku da se utuvi kako "Za dom spremni" nije "stari hrvatski pozdrav", nego ustaška doskočica uz koju su činjeni stravičini zločini te da to treba riješiti jer diskreditira Hrvatsku. Ali vrijedi reći - ploča je premještena (privremeno!?) nekoliko kilometara dalje u Novsku, gdje je postavljena na postament srušene partizanske kosturnice. I telegram ostavlja isto takav mučan dojam. Evala!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 19:29