EKONOSFERA

Što nas uči Trumpova proračunska šarada

Fiskalni manevarski prostor jako je sužen i za one najveće i najmoćnije, pogotovo ako se radi o fiskalno gledano nerealnim planovima. Ako državnici guraju ekonomski i, uže gledano, fiskalno odgovorne, jasne, logične i održive politike, šanse za stvarne zaokrete jako se povećavaju
 REUTERS

Pomalo je neobično koliko su najveći svjetski mediji nezainteresirani za jednu od najvećih financijskih šarada u suvremenoj fiskalnoj povijesti. Još je zanimljivije to što tu šaradu uopće nije teško primijetiti, ne treba ništa posebno istraživati, otkrivati niti naročito pametno zaključivati. Radi se, naime, o Trumpovoj proračunskoj politici koja je objavljena, što se kaže, na sva zvona, a iz koje će, već je poprilično očigledno, nastati epski manjak proračunskih prihoda težak četiri trilijuna milijardi dolara. A dosadašnja povijest javnih politika nije pokazala da bilo tko može dobro funkcionirati s takvom fiskalnom rupom. Ipak, svijet kao da je u nesvijesti i brine neke druge brige.

Poznato je da je Trumpova namjera srezati korporativne poreze na 20 posto, što će prouzročiti manjak od 2,1 trilijuna u deset godina, dok će u istom razdoblju na spuštanju osobnih poreznih stopa (sa 33 na 33, 25 i 12 posto) te povećanjem standardnih poreznih odbitaka stvoriti dodatni manjak od još dva trilijuna primitaka federalne vlade. S druge strane, čini se da na drugoj, troškovnoj strani, Trump neće uspjeti s bilo kakvim značajnim rezovima. Kolaps planova Trumpa i republikanaca u rušenju Obamacarea to potvrđuje, a valja znati kako je 80-ak posto američkog budžeta, izuzevši vojne troškove, fiksno jer odlazi na raznorazna prava i kamate. Pri ovome valja računati s tim da je Trump podigao plan vojnih troškova za velikih 54 milijarde dolara te da zapravo nema plan pokrivanja niti tog povećanja rezanjem konkretnih rashoda, a kamoli plan krpanja posljedica najavljene porezne reforme koja je bila filozofska esencija ideje gospodarskog zaokreta ili nove zore u Sjedinjenim Državama. Za zoru ne znamo, ali se nekako čini da Sjedinjene Države idu prema fiskalnom sumraku ako nova administracija ne korigira predizborna obećanja.

Okorjeli republikanac poznatiji kao jedan od najvećih suvremenih skeptika s vrlo ozbiljnim argumentima, David Stockman, jednostavno je zaključio kako se opasna igra rezanja poreznih prihoda odvija na pulsirajućem vulkanu fiskalnih problema te tvrdi kako je potpuno jasno da Trumpova vlast u partnerstvu s republikanskim kongresnim liderima nema nikakve šanse financirati fiskalnu rupu koju će otvoriti njihova tobožnja "deficit neutralna" politika.

Ukratko, Stockman upozorava da će deficit američkog državnog proračuna prema vrlo optimističnim procjenama do 2027. godine narasti na 1,4 trilijuna te će ukupni javni dug nabujati za dodatnih 10 trilijuna dolara. Te su procjene optimistične jer polaze od pretpostavke da se u tih deset godina uopće neće dogoditi ni jedna recesija. Kad bi se tih 120 mjeseci spojilo s dosadašnjim razdobljima kakvog takvog rasta, onda bi govorili o 206 mjeseci neprekidnog rasta, odnosno o nečemu što nije zabilježeno u povijesti američkog kontinenta. Stockman je bio slobodan pomalo zločesto upozoriti kako se tako nešto vjerojatno nije dogodilo ni u povijesti čovječanstva. Bilo kako bilo, Brookings institut izračunao je da bi kumulativni deficit SAD-a i uz taj jako ružičasti scenarij u deset godina mogao doseći 11,4 milijardi dolara.

Sve ovo je teorija. Pravo je pitanje što će se zaista dogoditi. S obzirom na to da su Sjedinjene Države dosta dobro uređena zemlja u kojoj kongresnici moraju preuzeti adekvatnu odgovornost za proračunske rezolucije, zapravo se čini kako su male šanse za zaista krupne zaokrete u raznim američkim javnim politikama. Najvjerojatnije je da će se planirano rezanje poreza, odnosno poreznih prihoda, baš kao i planirana dramatična izmjena proračunskih tokova, sudariti s realnošću punjenja proračuna i međustrančkih odnosa u Kongresu.

David Stockman pomalo je cinično primijetio kako se "realnost zatvara iznad jedne od najvećih suvremenih financijskih fantazija".

Pouka? Zaključak? Dosta jednostavno: fiskalni manevarski prostor jako je sužen i za one najveće i najmoćnije, pogotovo ako se radi o fiskalno gledano nerealnim planovima. Ako pak državnici guraju ekonomski i, uže gledano, fiskalno odgovorne, jasne, logične i očigledno održive politike, onda se šanse za stvarne zaokrete jako povećavaju. "Mali problem" je u tome da u svijetu razuzdanog populizma, odmjerene politike imaju relativno niske političke izglede.

Traženje krupnih promjena i prevrata, bez obzira na to radi li se o lijevoj ili desnoj revoluciji, tek je obična ideologija bez bitnih primjesa praktičnih javnih politika, to je zapravo pružanje šanse za razočaranje. A svako novo veliko razočaranje, vrlo će vjerojatno nahraniti neki novi populizam sklon još većim i još nerealnijim obećanjima.

Zaista se moramo duboko nadati kako ovaj prepoznatljivi obrazac neće biti ni američki ni hrvatski obrazac. Glavna prednost suvremene hrvatske politike jest stavljanje limita na obećanja. Onaj tko uspije upravljati uz taj model, bit će jako dugo na vlasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 04:54