Što razlaz Vlade i Todorića čini važnom reformom

Citat: “Otkad se Hrvatska pridružila Europskoj uniji, osjećaj potrebe za promjenama se umanjio. Trenutak ulaska u EU u Hrvatskoj je u velikoj mjeri propušten. Zemlja se u značajnoj mjeri oslanja na turizam i ima vrlo velik i neučinkovit javni sektor. Privatni sektor je mali i nedovoljno dinamičan. Da bi se postigao bolji rast, reforme su nužne”, postavila je u petak nama već poznatu dijagnozu Elisabetta Capannelli, šefica ureda Svjetske banke u Hrvatskoj.

Dobre vlade su one koje u prvoj godini mandata steknu najveći broj neprijatelja. Za Vladu Andreja Plenkovića danas možemo reći da nije omiljena. To zasad još ne znači i da je dobra. Znamo, međutim, da će hrvatska politička 2017. godina biti zapamćena po Agrokoru. Potpredsjednica Vlade Martina Dalić nedavno je opet restrukturiranje Agrokora predstavila kao jednu od najvećih hrvatskih reformi. I da, mogla bi biti u pravu.

Politika Agrokor nije identificirala kao problem u travnju ove godine. Svi su, počevši od Vlade Ive Sanadera, ako ne i ranije, znali da će Agrokor jednom zaroniti. Istodobno, svi su se nadali da se to neće dogoditi za njihova mandata. Bilo je jednostavnije prepustiti ekonomiju Todoriću.

Malo je tko u hrvatskoj politici, osim Radimira Čačića, Slavka Linića, Goranka Fižulića i današnjeg tandema Dalić - Marić, razumio što se događa s ekonomijom, domaćom ili globalnom. Malo je koga to zanimalo. Čak i kada se učinilo da je Boris Lalovac, Milanovićev drugi ministar financija, možda na dobrom tragu, politika je odlučila krenuti drugim smjerom, a on sam kao ministar trajao je prekratko. Politiziranje krize švicarskog franka, čime se Lalovac zamjerio bankarima, bilo je daleko od najavljenog reformskog zaokreta prema “estonskoj varijanti” transparentnosti državnih troškova. Prilika za veliku reformu tada je propuštena.

Plenkovićev prethodnik Tihomir Orešković bio je jedini mirnodopski premijer s korijenima duboko u međunarodnom biznisu i financijama, ali on nikada nije imao šansu da se održi na vrhu politike. Njegova uloga nije bila tako zamišljena. Ipak, čak i u tom kontekstu, oni koji su ga doveli na poziciju bili su zatečeni njegovom nesklonošću kompromisima. Nisu računali da će i sami trajati kratko.

Pitanje: je li Vlada Andreja Plenkovića otpočetka razmišljala o tome da Hrvatsku treba osloboditi ovisnosti o Agrokoru? Most je zagrizao u incestuozne odnose Ivice Todorića i politike prije nego što je u siječnju prošle godine oformljena vlada Orešković/Karamarko i zapravo je Plenkovićevoj Vladi koja ju je naslijedila nepunih osam mjeseci kasnije, a u svakom slučaju davno prije nego što je Mostov trojac protjeran iz Banskih dvora, pripremio teren za takvu akciju. Plenkovićevo uskraćivanje državne financijske pomoći Todoriću radikalna je promjena u odnosu na popustljivu politiku prethodnika, ali teško da se samo po sebi još može smatrati reformom.

Razvlašteni Ivica Todorić na svojem blogu uporno postavlja pitanje - kada se počeo pripremati Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku? Jedini pravi odgovor je - prekasno. Takav zakon morao je biti izglasan davno, neovisno o bilo kojoj pojedinačnoj kompaniji.

Postoje kompanije koje su prevelike da bi ih se, u maloj državi kakva je Hrvatska, smjelo prepustiti stihijskoj propasti. U demokratskom tržišnom sustavu to se ne može i ne smije rješavati nacionalizacijom, prvo zato što bi to bilo neustavno, drugo, ne manje važno, jer bi se u tom slučaju teret mogućeg neuspjeha kompanije prebacio na građane.

Lex Agrokor nije idealan upravo zbog toga što se donosio prekasno, na brzinu, ali cilj mu je legitiman - spriječiti da država postane taocem nečije agresivne, a loše vođene korporativne politike. To se već može smatrati reformom.

Što će se, međutim, dogoditi ako Vladin, na temelju lexa postavljen, izvanredni povjerenik za Agrokor i njegov tim ne uspiju postići nagodbu s vjerovnicima? Hoćemo li i onda lex smatrati reformom? Može li Vlada podnijeti takav neuspjeh?

Nagodba će se vjerojatno postići, Ramljak bi prvi prijedlog trebao predstaviti uskoro, do kraja siječnja 2018. Ne uspiju li se zainteresirane strane dogovoriti do ljeta, koncern odlazi u stečaj, što ne može biti dobro ni za koga. Sudbina Vlade u tom slučaju ovisit će o uzrocima takvog hipotetskog neuspjeha. Sruši li Ivica Todorić lex na Ustavnom sudu ili privremeno zaustavi njegovu primjenu, doći će do kaosa za koji, bojim se, nismo pripremljeni. Ni financijski ni pravosudno.

Još je jedna točka na kojoj će se pokazati možemo li rješavanje krize u Agrokoru smatrati reformom: kako će se pitanje vlasništva nad Agrokorom rješavati bude li nagodbe, a kako ako nagodba ne uspije? Može li se dogoditi da Ramljak, nakon eventualnog neuspjeha, vrati upravljačka prava Todoriću?

Pisci zakona bili su oprezni, Todorićevo vlasništvo ni u jednom trenutku nije bilo sporno, zato je pogrešno govoriti o nacionalizaciji Agrokora. Koncern je Todorićev, odnosno u vlasništvu dioničara kada je riječ o kompanijama koje su izlistane na burzi. Todorićev problem je u visini Agrokorova duga koji je znatno veći od tržišne vrijednosti koncerna. To znači da je Todorić u stvarnosti vlasnik dugova i da će se, neovisno o nagodbi, danas još njegov, Agrokor neupitno naći u rukama vjerovnika. Osim, naravno, u slučaju da Todorić odnekud ne namakne novac za pokriće dugova, ali takav scenarij ne čini se realnim.

Što ako se, nakon nagodbe, Agrokor u cjelini ili u njegovom najvećem dijelu opet nađe u rukama jednog jakog čovjeka ili jedne jake kompanije? Možemo li onda govoriti o lexu kao o reformi? Je li opasno sudbinu koncerna kakav je Agrokor u velikoj mjeri vezati uz društvo kakvo je Knighthead Capital Management?

Ne bi bilo dobro da koncern u paketu prijeđe jednom vlasniku, jer dobili bismo mogućnost da se država ponovo nađe u poziciji taoca nečije privatne, loše poslovne politike. Može se, međutim, dogoditi da vjerovnici dogovore raspodjelu kapitala srazmjerno veličini duga, pa da Agrokor u cjelini postane dioničarsko društvo. Dođe li do takvog rješenja, država teško može zabraniti da jedan od dioničara, ili netko treći, kasnije istisne ostale. To je načelno loš, ali ne i nemoguć scenarij.

Je li Agrokor svojom težinom usporio rješavanje drugih problema hrvatske ekonomije i pokazao se zapravo kao kočnica svih ostalih reformi? Mogu li se, promatramo li ih u takvom kontekstu, brodogradilišta, ili stotine drugih, još neimenovanih kompanija, smatrati potencijalnim “drugim Agrokorom”?

Točno je da je kriza koncerna svojom veličinom, težinom, ali i atraktivnošću protagonista zasjenila većinu drugih procesa u državi. Ne treba, međutim, zaboraviti da je upravo Agrokor bio okidač koji je Vladu prisilio na brzo djelovanje i da proces restrukturiranja koncerna ujedno Vladi olakšava posao oko uređivanja cijelog sustava. To je ono što kolokvijalno nazivamo strukturnim reformama.

To što taj proces danas putem Agrokora koordinira Vladin izvanredni povjerenik, u uskoj suradnji s Ministarstvom gospodarstva, možda jest pokušaj političkog eskapizma, jer usputne pogreške ostaju Ramljakove, ne izravno Vladine, ali riječ je o procesu čiji reformski potencijal od samog početka probija okvire spašavanja jedne kompanije. Agrokor je funkcionirao kao država unutar države, kao paralelni sustav koji je nametao vlastite uvjete i poslovao po svojim vlastitim regulama. Demontiranje takvog sustava vratit će izgubljene funkcije državi. To jest reforma.

Hrvatska tvrdoglavo živi u prošlosti, treba je prebaciti u sadašnjost. Svi znamo s kojim se problemima susrećemo - od prevelikog državnog aparata i sporog pravosuđa do viška regulative i preskupe, centralizirane države. Svaki od tih segmenata generator je korupcije, nijedan nije “nuklearna fizika”. Sve je uz političku volju rješivo. Vlada koja to pokrene morat će biti svjesna da time stječe značajan broj protivnika. Plenković i društvo zaokretom u odnosima politike i najvećeg poduzetnika u državi napravili su važan iskorak. Još važnije je da se na tome ne zaustave.