ŠTO SE DOGODILO PLENKOVIĆU? Je li moguće da ga je HDZ iskoristio i ostavio?

Kada je to Andreju Plenkoviću sve krenulo krivo? U godinu dana se iz političara pred kojim su se otvarala sva vrata, kojega je s jednakim odobravanjem prihvatila umjerena desnica kao i ljevica, pretvorio u namčora koji ne trpi da ga se išta propituje i sikče u kameru svaki put kada ga novinari suoče s vlastitim nedosljednostima.

Mladost, političko iskustvo, diplomatske vještine, umjerenost i lišenost bilo kakvih repova i političkih afera bili su veliki Plenkovićevi aduti s kojima je preuzeo HDZ, a onda i Vladu. Dobio je mandat za vraćanje političke stabilnosti, smirivanje tenzija i podjela koje je raspirivao njegov prethodnik Tomislav Karamarko. Očekivalo se, što je uostalom obećavao, da će HDZ vratiti na kurs umjerene konzervativne stranke, a kao premijer otpočeti reforme nužne za oporavak i razvoj zemlje. Ispalo je, međutim, da baš ništa ne ide u željenom smjeru. HDZ živi potpuno istim životom i provodi istu politiku (samo s nešto manje buke) kao u vrijeme dok su mu na čelu bili Ivo Sanader ili Tomislav Karamarko. A Vlada plovi kao brod nošen strujom i samo se čini da je sve u redu jer još nije naišla ni jedna žešća oluja.

Je li problem u Plenkoviću koji nema dovoljno hrabrosti za preuzimanje uzda u stranci i ne zna donositi odluke, ili je stvar u HDZ-u koji ga je za predsjednika stranke izabrao s figom u džepu? Vjerojatno jedno i drugo.

Evidentno je da Plenković ne kontrolira HDZ i da je tu izvor svih dvojbenih poteza koje donosi kao predsjednik Vlade, te razlog što neke odluke ne donosi. Bez autoriteta u stranci, Plenković ne može uspješno voditi Vladu i upravljati državom. Smjer kojim ide Vlada govori u prilog tezi da su HDZ-ovci iskoristili Plenkovićevo ime i neokaljani politički imidž kako bi se preko njega domogli vlasti, a sada kad je imaju, ne šljive ga ni pet posto.

Najsvježiji je primjer požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića protiv kojega je pokretnut kazneni postupak zbog obiteljskog nasilja. Plenković se više puta referirao na slučaj i osudio ga, a nedavno i nedvosmisleno kazao kako od Tomaševića očekuje da shvati “da u ovim okolnostima nije realno da obnaša dužnost župana”. Ali je HDZ odlučio drugačije. HDZ-ovci koji imaju većinu u Požeško-slavonskoj županijskoj skupštini glasali su za Tomaševićev proračun i unatoč Plenkoviću ga održali na dužnosti.

Dakle, dok Plenković govori jedno, HDZ na terenu provodi nešto sasvim drugo. Treba li onda čuditi što HDZ ne želi ratificirati Istanbulsku konvenciju koja se odnosi na zaštitu žena i djece od nasilja. I nedjeljni izbori u gradskoj organizaciji osječkog HDZ-a ponešto govore o Plenkovićevu autoritetu.

Ova je organizacija bila raspuštena još u siječnju, a kada je napokon došlo vrijeme za izbor novog čelnika, sučelile su se dvije struje. Poanta je da je izbore izgubio kandidat iza kojega je stajao Plenković, ili, kako se to kaže, središnjica HDZ-a. Po Plenkovića i njegov utjecaj na HDZ još su porazniji izbori u Hrvatskom nogometnom savezu. Oni su pokazali da je HDZ-ovcima čiji se interesi i aktivnosti prepleću kroz sport veći autoritet Zdravko Mamić nego što im je to predsjednik stranke i politika prema sportu koju bi stranka trebala promovirati.

Najsuptilniju poruku o tome kako ga doživljavaju HDZ-ovci su Plenkoviću poslali preko Vladimira Šeksa. Pošto su na svjetlo dana izašli dokumenti iz kojih se vidi Šeksova veza s Udbom, u dio medija je plasirana teza da je Šeks samo sredstvo, a prava meta Andrej Plenković. Ako Plenković vjeruje u tu teoriju, onda bi ga trebala zabrinuti šutnja koja je zavladala u HDZ-u. Šeksa nitko u stranci nije branio, niti je tko makar pokušao smanjiti dojam o Šeksovim savjetničkim uslugama i utjecaju koji ima na premijera. U cijelom HDZ-u Plenkovića bezrezervno podržava samo predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a, Gordan Jandroković.

Plenković nije uspio ovladati HDZ-om, ali obrnuti proces djeluje uspješno. Premijer funkcionira kao da su mu u stranci ubrizgali veliku dozu političkog mrtvila, te mješavinu podilaženja s najsvježijom primjesom populizma.

Zato nije (dok ja za to bilo vrijeme) uklonio iz Jasenovca spomen-ploču s ustaškim pozdravom, nego je osnovao komisiju za ustaše i partizane. Tu leži razlog zbog kojeg se kasni s reformom školstva, ne dira u sveučilišta, zaobilazi mirovinska reforma, ne dira javna uprava, ne rješavaju problemi u zdravstvu, ne ulaže se u znanost, nego kupuje vojne avione...

Grabi se u državnu blagajnu proširenjem prava branitelja i njihovih obitelji, njeguje povlaštene mirovine, ispucava populističke mjere poput povećanja minimalne plaće. Braniteljske udruge uzele su si za pravo uređivati program javne televizije i voditi politiku kazališta, na HTV-u novinarima propisuju “državnu istinu”, a premijer za to vrijeme priča o hibridnom ratu.

U dokazivanju pred vlastitom strankom i njenim biračima Plenković je na kraju prelio čašu i to ovih dana kada je nediplomatski reagirao na haašku presudu šestorici BiH Hrvata, govorio o njenoj nepravednosti, nepriznavanju i još najavio osporavanje za koje i sam zna da nije moguće. Premijer je pametan čovjek i sigurno je svjestan svega nabrojanog. Pitanje je samo želi li, i može li, preokrenuti odnos njega i HDZ-a.