PRO ET CONTRA

Što se krije iza Šeksove nemoralne ponude i može li joj SDP odoljeti?

 Goran Mehkek / Hanza Media

Uvijek zanimljiv, provokativan, vrsni politički strateg Vladimir Šeks u dva intervjua - Večernjem listu i Globusu - uz najavu četvrte knjige političkih memoara, progovorio je o temi koja podjednako žulja Andreja Plenkovića i Davora Bernardića, ali se ni jedan o njoj ne usudi progovoriti. Posebno ne otvoreno poput Šeksa.

A Šeks de facto govori o krizi velikih političkih stranaka koje sve manje korespondiraju s političkim preferencijama birača i širom otvaraju vrata populističkim strančicama i pokretima. Zasićeni vladavinom HDZ-a i vrludanjima SDP-a građani su sve uvjereniji kako su u politici svi isti pa se sve masovnije okreću novim licima i pažljivo ih slušaju dok im govore ono što žele čuti. Zauzvrat im poklanjaju povjerenje na izborima i tako otvaraju vrata Sabora nizu marginalnih političkih opcija i interesnih skupina. Hrvatska ima samo 3,8 milijuna birača, a u Saboru koji ima 151 zastupnika danas je zastupljeno čak 19 političkih stranaka. Od svih njih možemo govoriti tek o dvije stranke koje imaju prepoznatljive nacionalne politike, o HDZ-u i SDP-u, o IDS-u kao jedinoj stabilnoj regionalnoj stranci te MOST-u kao protestnom pokretu koji se etablirao i pretendira da se održi kao treća politička opcija u Hrvatskoj.

Svi zastupnici koji se nalaze između navedenih stranaka funkciju u Saboru koriste za ostvarivanje partikularnih interesa. Oni osobno i stranke pod čijom su zastavom ušli u parlament nemaju volje ni kapaciteta za kreiranje i vođenje nacionalnih politika, nego mandat koriste kao sredstvo ucjene slabašne većine za ostvarivanje vlastitog cilja.

Detektirajući problem, Šeks je ponudio i rješenje. Pitanje je, međutim, koliko ono ide na korist birača. Šeksov prijedlog prvenstveno ide na ruku HDZ-u jer bi mu to dalo velike šanse da nakon idućih izbora s rezultatima koje je postigao 2016. komotno formira vlast. No, Šeks je dovoljno mudar da zna kako nudi izborni model koji bi istodobno bio slamka spasa za SDP. Tim prije što su socijaldemokrati suočeni s unutarstranačkim sukobima i ozbiljnom krizom političkog identiteta.

Što Šeks nudi? Dvostranački sustav do kojega bismo došli ukidanjem razmjernog i uvođenjem većinskog sustava, povisivanjem izbornog praga na 7 posto te zabranom predizbornog koaliranja. Kada bismo model koji je odlučio testirati u stručnoj i političkoj javnosti primijenili na aktualnu situaciju, danas bismo u Saboru imali samo tri političke opcije: HDZ, SDP i MOST. S tim da bi MOST koji je po zadnjem istraživanju imao rejting od 7,7 posto, jedva ušao u Sabor, dok Živi zid s podrškom od 6 posto ne bi prešao prag. Budući da IDS, HDSSB, HNS, Glas, HSS, stranka Milana Bandića, HSU, Pametno i druge pojedinačno ne prebacuju preko dva posto podrške, a ne bi mogle sklapati predizborne koalicije, njima bi ulazak u parlament preko noći postao nemoguća misija.

Hrvatski sabor bi se po Šeksovoj recepturi pretvorio u mjesto gdje bi HDZ-ova većina suvereno i komotno vladala, a nasuprot njima bismo imali samo SDP. Ne bi bilo nerealno da u slučaju uvođenja Šeksova izbornog modela značajan broj birača koji su razočarani mainstream strankama odluče, u nedostatku drugih opcija, dati glas MOST-u i da grupacija Bože Petrova dobaci do 20 posto podrške, koliko danas ima SDP. U toj varijanti, mogli bismo biti sigurni da bi nam zemljom vladala koalicija HDZ-a i SDP-a, a tada bi doista "svi bili isti".

No, osim što bi nas lišio parlamentarne zastupljenosti regionalnih stranaka, liberalnih opcija, pravih lijevih stranaka, pa i onih koje promoviraju krajnje desne političke stavove, Šeks bi napravio još nekoliko tektonskih poremećaja. Broj zastupnika dijaspore sa sadašnja tri vratio bi na prijašnjih 12, a biračka mjesta dijaspore proširio izvan diplomatsko-konzularnih predstavnišatava.

Kao HDZ-ovac starog kova, dok bi širom otvarao vrata hrvatskog parlamenta dijaspori i istodobno ih zatvarao manjim hrvatskim strankama, Šeks bi podržao i redefiniranje dijela izbornog sustava koji se odnosi na zastupnike nacionalnih manjina. Doduše, oko toga je u intervjuima bio oprezniji pri iznošenju stavova, no pametnom je dosta rečenica u kojoj Šeks tvrdi kako "referendumske inicijative koje idu za tim da se zastupnicima nacionalnih manjina uskrati pravo da glasaju o proračunu i povjerenju o izboru Vlade, nisu protuustavne, niti ugrožavaju prava bilo koje manjine".

Dakle, pod egidom političke stabilnosti i brane populizmu, Šeks bi zacementirao vladavinu HDZ-a na duge staze. Baš kao što njihov ministar uprave Lovro Kušćević miješa cement za zalijevanje mandata gradonačelnika i župana izabranih na zadnjim lokalnim izborima.

Kako se SDP nije pobunio na takozvani Lex šerif jer i njima paše da im to malo gradonačelnika i župana što su dobili opstane do kraja mandata, tako se vjerojatno ne bi ni kada bi HDZ Šeksov izborni model odlučio provesti u praksi.

SDP-u je, baš kao i HDZ-u, jednostavnije posegnuti za izbornim inženjeringom nego poraditi na kvaliteti svojih ljudi i programa. A birači, ma kakvi bili, zasigurno bi radije birali provjerene političke stranke nego populiste, samo kada bi im te stranke barem nešto nudile.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 12:24