Što se nudi u paketu za mlade: vojska plus, moderna škola minus

Zaista ne djeluje nimalo vjerodostojno hvaliti vojsku, a osobno od nje pobjeći! Premijer Andrej Plenković pompoznim je riječima podupro ponovno uvođenje obaveze služenja vojnog roka. Hrvatski narod voli hrvatsku vojsku, želim popularizirati hrvatske Oružane snage i učiniti ih atraktivnim mladim generacijama koje se ne sjećaju vremena Domovinskog rata - svečano je izdeklamirao pred kamerama, a onda se saznalo da sam vojsku nije volio, odnosno da mu nije bila atraktivna ni napeta, pa je izbjegao odslužiti tada uobičajeni regrutski staž. Kao i njegov koalicijski partner, šef Mosta i predsjednik Sabora Božo Petrov. Kao i dobar dio Vlade. Vjerojatno su - sasvim ispravno - smatrali da svoje vrijeme mogu mnogo pametnije iskoristiti.

Tako se zveckanje idejom o reaktiviranju opće vojne obuke pretvorilo u jednu od ozbiljnijih Plenkovićevih blamaža. Opet imamo vlast koja narodu gura rješenja iz kojih se sama izuzela. Od aktualnog premijera s dobrim se razlogom očekivalo da će mladima ponuditi ono što im zaista treba, a ne utjerivanje u vojni dril. Na primjer, radna mjesta, jer je njihova nezaposlenost među najvišima u Europi, ili što bolje obrazovanje, jer je sadašnje zastarjelo i ne može se nositi s izazovima vremena. Ali avaj, kurikularna je reforma ovotjednim manevrom de facto abortirana.

Gotovo istodobno Vlada je najavila uskrsnuće obaveznog vojnog roka i najavila smrt reforme školstva. Kurikularnu reformu i njenog lidera Borisa Jokića lani su izlaskom na ulice podržali deseci tisuća građana. Dok je obavezno služenje vojske prije desetak godina moralo biti ukinuto zbog masovnog bojkota. Znači, premijer Plenković ne sluša znakove vremena. Ignorira glas javnosti. Njegov paket politika za hrvatsku omladinu - plus vojska, minus moderniziranje školstva, ništa posla - katastrofalno je komponiran. Poruka koju je upravo poslao mladim generacijama da smatra potrebnim popularizirati oružje, a ne znanje ili neke druge vrijednosti, prilično je deprimirajuća.

Ideja o reaktiviranju obaveznog vojnog roka potpuno je kaotična i pokazuje Plenkovićevu sklonost velikim improvizacijama. Premda premijer inače djeluje vrlo sistematično, čini se da mu ni srljanje grlom u jagode nije strano. Baš kao u slučaju Ine za koju je bombastično najavio povratak u hrvatsko vlasništvo, pa sada muku muči s obećanjem koje mu rapidno kopni u rukama. Nitko zapravo ne zna tko se i zašto sjetio reanimacije služenja vojske, ovoga puta u svojevrsnoj skraćenoj, ublaženoj varijanti, od mjesec dana. Ministarstvo još radi na analizi potreba i mogućnosti za provođenje tog zahvata.

Iz premijerovih bi se izjava moglo zaključiti da on samo udovoljava željama građana, premda je upravo suprotno. Ministar obrane Damir Krstičević vojni je megaloman. Osim što bi svu mladost opet stavio pod oružje, intenzivno zvecka i nabavkom skupe borbene eskadrile, a kad ga pitaju tko će sve to platiti, samo ponavlja da nacionalna sigurnost nema cijenu. General uporno sije strah da bi se Hrvatska, premda članica NATO-a, opet mogla naći u situaciji u kakvoj je bila devedesetih. Umirovljeni ratnici mudroslove da je vojska mladima baš dobra za druženje. Premda bi se našlo mnogo produktivnijih, a u Hrvatskoj nepostojećih ili zanemarenih oblika socijalizacije juniora. Ukratko, ni jedan ozbiljan razlog za rikverc u vojni rok još se nije mogao čuti.

Također, nitko se previše ne zamara ni činjenicom da za realizaciju cijele ideje nedostaju elementarni materijalni uvjeti. Nekadašnje kasarne uglavnom više nisu u funkciji, pa je pitanje gdje bi se light ročnici mogli smjestiti. Nezavisni vojni stručnjaci cijeli projekt nazivaju cirkusom. Teško se oteti dojmu da se zagovarajući ponovno uvođenje vojnog roka premijer olako i brzopleto pridružio predsjednici države koja baš jako voli oružje i protežira militarizaciju društva. Kolinda Grabar-Kitarović tu je ideju servirala još u izbornoj kampanji prije dvije godine, odmah po dolasku iz NATO struktura.

Čini se da je podebljavanje hrvatske vojske dio novopokrenutog natjecanja u zgrtanju ubojitih sredstava, vidljivog na Balkanu, ali i mnogo šire. Mihail Gorbačov, posljednji šef nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i rodonačelnik reformske Perestrojke, nedavno u magazinu Time upozorava da danas u svijetu nema problema koji bi bio važniji od militarizacije politike i nove utrke u naoružanju. “Sadašnja situacija naprosto je previše opasna. Sve više trupa, sve više tenkova i oklopnih vozila dovodi se u Europu. Vojne snage i oružje NATO-a i Rusije sve su bliže jedni drugima, kao da žele pucati jedni na druge. Dok državni budžeti sve teže zadovoljavaju esencijalne ljudske potrebe, potrošnja na vojsku raste.”

Hrvatska nema nikakvog ozbiljnog razloga da u tome sudjeluje. Umjesto otvorenog nadmetanja u oružju, sa susjedima je nužno raditi na detantu. Ni Srbija ni Hrvatska nemaju novaca za skupe ratne igračke. Možda je nekome sa strane u interesu obnavljanje ratnih konstelacija na ovim prostorima, ali narodu jedne i druge države životni je interes očuvanje mira. Odgovornost je političkih lidera s obje stranice granice na Dunavu da ga osiguraju. Da svojoj mladosti - umjesto puške, vojne obuke i stvaranja psihoze međusobne ratne ugroze - garantiraju škole, radna mjesta i prosperitet.

Nažalost, vlada koja pokušava nametnuti vojno obrazovanje kao obavezno, upravo je odustala od kurikularne reforme. U ovom slučaju obavljeno je savršeno ubojstvo - reforma je likvidirana tako što je premijer Plenković imenovao novo povjerenstvo za provedbu strategije obrazovanja, po mjeri onih, tvrde insajderi, za koje je poznato da reformu žele zaustaviti. Dosadašnje je povjerenstvo, sastavljeno od nestranačkih ljudi, razriješeno usred mandata i bez obrazloženja. U novom su gotovo bez izuzetka stranački kadrovi. Predsjednica je rektorica sveučilišta u Zadru, članica HDZ-a, koja je već sudjelovala u blaćenju i rušenju Jokićeve reforme. Nitko od onih koji su otpočetka radili na strategiji nije preživio. Ljudi koji su pripremili veliki dio kurikularnih promjena i koji su u tome pokazivali nevjerojatan entuzijazam premijerovom su voljom izostavljeni. Neki članovi novog povjerenstva izričiti su protivnici promjena; po njima, sadašnje je obrazovanje sasvim u redu. Tako je kurikularna reforma, koja je praktično bila pred završetkom i skoro zrela za provedbu, vraćena na početak. Premještena u ruke njenih protivnika i sabotera te ustvari opozvana. Nitko ne zna kako će se stvari dalje razvijati. Plenković je možda sačuvao ljušturu, ali je likvidirao sadržaj.

Zato je ovotjedni Vladin egzercir vrlo indikativan. Jasno upućuje na njene moguće domete i ograničenja. Premijer osobno i njegov kabinet pokazali su se prilično uspješnima u zaustavljanju ideoloških napetosti i sukoba. Hrvatska je danas mnogo smirenija nego prije godinu ili dvije kada je plesala na rubu ne samo verbalnog građanskog rata. Ali tu, čini se, staje reformska moć aktualne vlasti. Šef Vlade još nije pokazao da je sposoban ili voljan napraviti korak dalje. Iskoračiti u promjene koje će značiti istinsko moderniziranje hrvatske politike i društva. Previše je tu pimplanja, hodanja po jajima, udvaranja nazadnjacima. Hrvatska je duhovno zaparložena zemlja. Treba ljude koji će znati pokrenuti sada prituljenu nacionalnu energiju i zaploviti punim jedrima. Andrej Plenković nastupio je kao odličan politički tehnomenadžer, ali previše je oprezan da postane velikim reformatorom. Konzervativnu revoluciju neće obustaviti, nego samo umiti, popeglati, uljuditi, pripitomiti. Javno će proklamirati da mu je cilj učiniti atraktivnim vojsku i oružje, kao da ništa drugo u državi ne nalazi potrebnim popularizirati. U vlastitom je slučaju dobro znao da su obrazovanje i znanje mnogo važniji od kasarne. Oni koji danas odrastaju ne zaslužuju ništa manje od toga.