Što smo sve propustili napraviti od '95. i kako smo zapeli u zoni osrednjosti

Dubrovnik u srpnju imun je na celebrityje, zato kad je nedavno madame Christine Lagarde sa svojim sigurnosnim entourageom ušetala nešto prije ponoći u Bužu, globalno slavan minijaturni buffet iza rupe u zidinama, malo je tko uopće podigao pogled. Koga uostalom u vrućoj dubrovačkoj noći zanima prva žena na čelu Međunarodnog monetarnog fonda. Zato financijaši vole Dubrovnik. Mogu raspravljati o važnim stvarima uz minimum medijske pompe.

I nedavni takav skup imao je dvije razine - javnu, gdje su centralni bankari i ministri financija regije s ememefovim direktorima i nekoliko pridruženih uglednih znanstvenika raspravljali o kvaliteti institucija, i pozadinsku, gdje su se iza zatvorenih vrata s vrhom MMF-a sastali ti isti guverneri i ministri, ovaj put kako bi raspravljali o ne baš jednostavnim uvjetima u regiji. Tema je bila konvergencija nove i stare Europe. Iza kodnog naziva sakrila se zabrinutost međunarodne financijske zajednice da je velika financijska kriza 2007. - 2010. zadala možda pretežak udarac novoj Europi. Potencijali rasta danas su manji od onih koje smo očekivali, ali i vidjeli tijekom pretkriznih godina, rekla je madame Lagarde. Što se dogodilo? Kriza je mlade europske demokracije uhvatila s polurazvijenim institucijama sustava. Tamo gdje su te institucije bile čvršće, a to se najčešće dogodilo u onim zemljama koje su prije 1945. imale razvijene državne sustave i, poput Češke, u prvoj polovici prošlog stoljeća imale vlastite razvijene ekonomije, institucije se i danas lakše obnavljaju. Zaostaju oni koji su socijalizam ispratili institucionalno podrazvijeni, a rizik je još veći među onim zemljama gdje se živjelo relativno dobro. Hrvatska je u obje identificirane grupe. Zona osrednjosti mnogima je postala stupica iz koje se ne znaju izvući.

Koliko se razlikujemo od ostatka nove Europe? Glavni analitičar Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) Sergej Guriev, odličan poznavatelj tranzicijskih procesa, ukazao je u nedavno objavljenoj analizi na sve što smo propustili napraviti posljednje 22 godine (ako kao početnu računamo prvu poratnu, 1995.). A propustili smo daleko više nego što smo si smjeli dopustiti. Za početak: što su napravili oni koji su se u tranziciji pokazali uspješnima? Prošli su kroz tranziciju, naravno, a to znači da su zamijenili neučinkovite stare institucije novima, poboljšanima i učinkovitijima i tako posljedično podigli standard građana, jer, na kraju, uvijek je samo o tome riječ. U tim uspješnim zemljama, posljednje razdoblje recesije trajalo je kratko jer njihov je rast otprije postavljen na širokim temeljima, njihove institucije sustava sažete su na najbitnije (ostatak je prepušten privatnoj inicijativi), a njihova uključenost u međunarodnu zajednicu rezultirala je ulaskom svježeg kapitala i konkurencije na njihova tržišta.

Što je pošlo ukrivo kod ostalih? Početni pad standarda i otpor starog sustava na promjene izazvao je snažan val populizma.

Populistički političari iz svojih su izvješća parlamentu i biračima uklonili većinu mjerljivih točaka kako bi smanjili mogućnost provjere njihove, mjerljivo loše, politike i zaustavili su razvoj pravne države (često je proglašavajući ”neprijateljskom siromašnima”).

Na taj način onemogućili su srednjoj klasi njen prirodni položaj motora zajednice. U takvim, bolesnim, sustavima, najveći biznisi dobili su nesrazmjerno velik pristup sudstvu, političarima, ali i medijima.

Laka dostupnost pravosudnog i političkog aparata rezultirala je automatizacijom rasta prihoda tranzicijskih oligarha, što je njima zauzvrat omogućilo da taj višak reinvestiraju u jačanje vlastitog političkog utjecaja. Na taj način mali krug oligarha osigurao je sebi poziciju iznad ostalih članova zajednice, koji su ostali zakinuti za lakoću pristupa sudstvu, političarima i medijima. Umreženi oligarsi i političari udružili su se protiv zajedničkih protivnika i konkurenata, političkih, poslovnih i društvenih. U podrazvijenim sustavima, najčešći i redovito najučinkovitiji prvi korak u uklanjanju protivnika je mito.

Zemlje koje su pokušale provesti reforme, ali čiji su se političari pokazali preslabima izgubile su dah u neodlučnim reformskim potezima. U tim zemljama recesija je bila produljena, distribucija bogatstva neujednačena, izgubile su se nekadašnje socijalne mreže, a nisu stvorene nove. Oklijevanje s promjenama dovelo je do općeg nepovjerenja u bilo kakve reforme, a loša, često i namjerno pogrešna komunikacija, stvorila je nerealna očekivanja. Vjerojatno nije teško zaključiti kojem od ta dva kruga zemalja pripada Hrvatska.

Postoji li lijek? Guriev reformi sklonim i dovoljno hrabrim, demokratski izabranim političarima preporučuje da što prije nadoknade štetu gubitnicima loše tranzicije i da izravnaju početno područje utjecaja i dostupnosti sudstva i politike. Uz to, ključno je zaustaviti klijentelizam, otvoriti tržište konkurenciji (domaćoj i inozemnoj) i omogućiti svima jasnu viziju reformirane zemlje u relativno skoroj budućnosti.

Kome još nije jasno o čemu govorimo neka posjeti blog Nenada Bakića (Eclectica.hr), ne zbog Bakićevih zdravih, ali često nenaviklom uhu radikalnih, liberalnih teza, nego zbog skraćenog prikaza svježeg europskog istraživanja o povezanosti rasta produktivnosti i životnog standarda građana. Hrvatska je opet na dnu ljestvice, poražena zbog svoje nespremnosti za promjene.