Što su strateški interesi ili zašto će građani ispasti glupi ako kupe dionice HEP-a

Pomalo je nestvarno koliko se širenje mitova o strateškim interesima države otrglo kontroli, pogotovo kroz tezu o novoj nužnoj etatizaciji hrvatskoga gospodarskog života. Zapravo se ta teza čak i ne brani, već postavlja kao da je samorazumljiva. Istovremeno, potpuno je nevjerojatno koliko se rijetko mogu čuti zdravorazumske primjedbe da bi upravo ideološko proklamiranje etatizma kao rješenja moglo ugroziti glavni strateški interes Republike Hrvatske, a to je dugoročno održivi gospodarski rast.

Potpuno je jasno kako priče o "strateškim interesima države" u upravljanju "strateškim tvrtkama" prvenstveno ponavljaju političari kako bi opravdali širenje svoje moći i hranili populističku glad javnosti isfrustrirane općom gospodarskom neuspješnošću i pojedinačnim privatizacijskim katastrofama. Intelektualna oporba etatističkom mainstreamu koja bi imala hrabrosti stati pred oduševljeno krdo koje topoće prema opasnoj litici financijskog kolapsa odavno je nestala. Neki su izgubili volju kroz prekobrojna ponavljanja, neki su se preplašili agresivnog populizma, neki se pokušavaju prilagoditi novom mainstreamu zbog egzistencije, neki svjesno na tome grade novu karijeru…, a pred krdom je ostala stajati tek ojađena šačica pretežito ostarjelih šmokljana koji uporno kvare zabavu radosnog mukanja i trčanja ususret etatističkom ekonomskom suicidu. Ne bi bilo teško pobrojiti poimenično sastav tog nepokolebljivog The Dirty Dozena koji se nakon teškog treninga i sukoba vlastitih karaktera spreman upustiti u strašni obračun u kvazintelektualnom chateau skrivenom duboko iza neprijateljskih linija opće inflantilnosti. Nu, pošto su teška vremena za podupiranje tržišta i najbolje svjetske korporativne prakse izgleda ostala iza nas, nije baš sigurno bi li čak i pokoji 'nepokolebljiv' pripadnik notornog Dirty Dozena požalio javno prokazivanje, pa ćemo preskočiti poimenično nabrajanje. Major Reisman ipak je u filmskoj priči The Dirty Dozen imao priliku regrutirati najokorjelije vojne osuđenike i dati im priliku zvanu Operacija Amnesty u kojoj zapravo nisu imali izbora nego samo izazov. Ovi naši novovjekovni specijalci, koji moraju spasiti društvo od samoobmanjivanja, imaju izbora, ali zapravo nemaju izazov.

S kim se zapravo sučeliti? Pomalo se čak s nostalgijom treba prisjetiti vremena dok je još hrvatskom ekonomijom dominirao Branko Horvat, uporni sveučilišni profesor koji je gorljivo intelektualno branio plansku ekonomiju i radničko samoupravljanje, a da pri tome nije branio doktrinarno-manipulativni samoupravni socijalizam. E Branko Horvat je bio izazov. Iako je bilo potpuno očigledno kako su etatizam i jugoslavenska inačica socijalizma vrlo neslavno propali, profesor Horvat bio je čovjek s osjećajem za tisuću detalja i vrsni matematičar koji je vrlo dosljedno izvodio čak i pomalo ekstravagantne teze, čak i kad je empirija očigledno govorila protiv njega. Nije ga bezveze za Nobela predložilo Američko društvo ekonomista, niti je bez razloga postao savjetnikom niza zemalja i predavačem na brojnim međunarodnim sveučilištima. Benjamin Ward za njega je čak sklepao kovanicu marksizam-horvatizam. Da, B. Horvat bio je i učitelj i izazov.

Nažalost, Branko Horvat danas je mrtav, i vjerojatno se okreće u grobu. Nema više sukoba na kakvoj intelektualnoj razini. Ostaje obračun s interesdžijama i politikantima, uz melankolično sjećanje na Horvatove javne polemike. U Hrvatskoj tržište zapravo nikad nije ni dobilo intelektualnu polemiku. De facto smo imali kapitalističko-privatizacijski prevrat usred rata koji građani nisu ni mogli asocijativno povezati s bilo čime pozitivnim. U Hrvatskoj je ostao žal za osjećajem sigurnosti iz etatizma, žal za šarmom Horvatovih zabluda.

Učenici profesora Horvata, danas već redom dokazani i pomalo matori ekonomisti u pedesetim godinama života, nikad nisu proveli uspješnu široku dehorvatizaciju. Oni su tek imali sreću da smo svi mi, danas više ili manje uspješni pedesetgodišnjaci, jako dobro iz priča svojih roditelja naučili kolika je farsa bilo socijalističko samoupravljanje, koliki su bullshit bile odluke Centralnog komiteta i koliko je bilo očito da je SFRJ bankrotirala. Prošlo je četvrt stoljeća od samostalnosti, a, nažalost, opet sa zgražanjem moramo slušati kako su političari ti koji su najpametniji te će oni najbolje voditi ne samo Vladu, ministarstva i Sabor, nego i HEP, Inu, Podravku… te tako štiti nacionalne interese i interes nas, pojedinaca. Pustimo što se iza toga skriva i uravnilovka i opasni prijezir prema svim oblicima privatne inicijative koja je najzaslužnija za globalno cvjetanje prosperiteta u zadnjih 150 godina. Problem je u tome što političari tretiraju građane kao da su maloumni. Ponovit ćemo po treći put u zadnjih dva tjedna jer ponavljanje je majka mudrosti; nije fer pozivati građane da kupe dionice HEP-a i istodobno govoriti da će zbog zadržavanja apsolutnog utjecaja država prodati samo 25 posto minus jednu dionicu. Poruka je zapravo sljedeća: svi vi koji kupite dionice HEP-a zapravo ste dovoljno glupi da nama političarima poklonite svoj novac, a mi vam baš ničim nećemo jamčiti za njegov povrat niti ćemo vam dati bilo kakav utjecaj na kompaniju čiji ste udio kupili. Nekad su političari nešto više vjerovali partiji, danas nešto više pričaju o crkvi, ali su u osnovi opsjednuti sobom i svojim pozicijama i zapravo se ništa supstancijalno nije promijenilo: njih, zapamtite, nije briga za vas i vaše interese.