Što trebamo naučiti iz Sizifove energetske tranzicije u Njemačkoj

Posljednjih godina rijetko i tjedan dana prođe a da zapaženu poziciju u domaćim medijima ne dobije neka od vijesti o sjajnim dostignućima globalne energetske tranzicije. Od nizozemskih vlakova koje pogoni isključivo energija vjetra, preko navodnog potpunog prestanka korištenja fosilnih goriva u Kostarici, do energetski samoodrživih danskih otoka, čini se kako se tehnološki kotač razvoja nezaustavljivo kotura prema svijetloj budućnosti obilja čiste, dostupne i jeftine energije. U tom tsunamiju optimizma već su poprilično uobičajene vijesti o tome kako pojedine države u pojedinim trenucima, pa i danima, vrlo visok postotak svoje energetske potrošnje zadovoljavaju iz tzv. obnovljivih izvora energije. Vijesti koje su potpuno neuobičajene, čak i nepostojeće - su one o tome kako te iste države u pojedinim trenucima, pa i danima, iz istih tih izvora energije nisu u stanju zadovoljiti niti fragment svojih potreba.

A radi se o dva naličja iste te tranzicije. Sasvim konkretno, gotovo svi relevantni mediji na svijetu izvijestili su da je u Njemačkoj - državi koju se često navodi kao svjetski uzor u dekarbonizaciji energetike - u dva popodne 15. lipnja prošle godine gotovo cjelokupna potrošnja električne energije bila pokrivena proizvodnjom iz obnovljivih izvora. Bilo je to toplo i sunčano proljeće, kad je dan bio dug, a vjetar puhao diljem zemlje. Moćna flota tamošnjih termoelektrana na plin i ugljen bila je nepotrebna. Ipak, šest mjeseci kasnije, rijetko gdje se moglo saznati kako je u toj istoj Njemačkoj 12. prosinca u tri sata popodne od angažiranih 69 gigavata proizvodne snage tamošnjih elektrana, oko 2,2 gigavata otpadalo na vjetroelektrane i solarne elektrane. Tek koji dan kasnije, od 70 gigavata u sustavu, doprinos energije Sunca i vjetra bio je oko 5,3 gigavata.

Bila je to hladna, oblačna jesen, kad je dan kratak, a vjetar ne puše. Iste one plinske i ugljenske termoelektrane koje su na ljeto bile nepotrebne, naglo su postale nužne - barem ako su njemački građani i poduzeća duboko u 21. stoljeću željeli izbjeći višesatne redukcije struje. Ugledni njemački ekonomist Heiner Flassbeck na svom se blogu će se zapitati: "Je li ovo kraj Energiewendea?" Pod tim nazivom Energiewende (njem. energetski preobražaj), Njemačka je tijekom posljednjih desetak godina provodila vjerojatno najambiciozniji skup reformi energetskog sektora u povijesti svijeta, s ciljem da do 2050. iz obnovljivih izvora zadovoljava 60 posto nacionalne bruto energetske potrošnje i čak 80 posto potrošnje električne energije. I kako bi se to od Nijemaca i očekivalo, učinjen je golemi napredak, pa je zadnjih godina proizvodnja zelene električne energije dosegnula udjel od 30-ak posto u nacionalnoj bilanci - brojka dosad nezamisliva ijednoj velikoj razvijenoj ekonomiji svijeta. No, i cijena je fascinantna.

Prema službenim procjenama, trošak Energiewendea do 2025. samo u elektroenergetskom sustavu trebao bi iznositi oko 520 milijardi eura, no neki eksperti smatraju da će biti i znatno više. Prema uglednom njemačkom IW institutu, samo 2016. taj trošak je iznosio oko 31 milijardu eura, što otprilike znači da je prosječno njemačko kućanstvo energetska tranzicija lani koštala oko 1200 eura. Ipak, "prosinačka rupa" pokazuje kako su sve te stotine milijardi eura koje su Nijemci uložili su razvoj "zelene energetike" dosad malo donijele u rješavanju problema stohastičnosti proizvodnje - ključnog izazova u implementaciji niskokarbonskih energetskih sustava budućnosti. Vjetroelektrane proizvode kad ima vjetra, solarne elektrane ovisno o snazi Sunčeva osvjetljenja, a kako još ne postoji tehnološki održiv i cjenovno efikasan način skladištenja električne energije, svaki pad proizvodnje čiste energije mora se nadoknaditi proizvodnjom iz konvencionalnih elektrana. A kako te nekoć bazne elektrane sad rade isprekidanim režimom, i jedinična cijena njihove proizvodnje raste.

Upravo zbog toga - rasta troškova balansiranja mreže - iz godine u godinu raste i trošak Energiewendea, a veći je i angažman starih, već amortiziranih, termoelektrana s neželjenim ekološkim posljedicama. Pa tako na kraju, nakon golemih napora uloženih u "pozelenjivanje energetike" zadnjih sedam godina uzastopno njemačke emisije ugljikova dioksida - rastu. Ta priča o Sizifovoj energetskoj tranziciji Njemačke trebala bi biti poučna i Hrvatima, naročito u kontekstu najava donošenja nove hrvatske nacionalne energetske strategije. Nema sumnje da treba učiti od dokazano uspješnijih od sebe, no to znači da treba učiti i na njegovim pogreškama.