Što vidi hrvatski čovjek na ovaj Veliki Petak

Što može hrvatski čovjek, na evropski Veliki Petak?” Kad je Krleža 1919. u svom sekularnom parastosu za Karla Liebknechta ubacio i ovo retoričko pitanje, uza sav užas krvavih čavala u gnojnim rukama, njegov je odgovor bio pomiren sa sudbinom, ali ipak optimističan: “Al’ ništa! Sviće. Internacionala.” I vjesnici revolucije, koji su prije gotovo stotinu godina ispovijedali tek Veliko Bezglavo Nešto, koristili su kršćansko znamenje i znali da je Veliki Petak Dan pripreme nakon kojega dolazi Uskrs. To je jeka vjere u moć mrtvog Krista koju je Sveti Augustin izložio u Traktatu 119. o Evanđelju po Ivanu: “Kad Isus uze ocat, reče: ‘Svršeno je!’” Što, dakle, osim svega što je proročanstvo tako davno proreklo? I onda, jer ništa nova nije preostalo od onoga što je morao učiniti prije nego što je umro, kao Onaj, koji je imao moć položiti svoj život i opet ga podići... On‚ nakloni glavu i - predade duh. “Tko može tako usnuti kad mu se sviđa, onako kako je Isus umro kad Mu se svidjelo? Tko se može tako razodjenuti kad mu se sviđa, kako je Isus svoje tijelo odložio kad Mu se svidjelo? Tko tako odlazi kad mu se sviđa, kako je On otišao iz ovog života kad Mu se svidjelo? Koliko je velika moć, kojoj se možemo nadati ili od nje strepiti, koja je njegova kao Sucu, ako je takva bila moć koju je pokazao kao umirući čovjek!”

Don Miguel de Unamuno, koji protestantizam, kao religiju slova, baš i nije cijenio, optuživao je Augustina, uostalom i Sv. Pavla, da su rodili hladne juriste poput Kalvina i Jansena. Nasuprot tomu: “Naši španjolski križevi, naši španjolski Kristovi, užasno su tragični: oni predstavljaju štovanje Krista u agoniji, ne još umrlog. Mrtav Krist, okrenut zemlji, postaje mirom. Mrtav Krist pokopan uz druge mrtve je Krist Svetog pokopanja, Krist u svom grobu. A Krist kojeg se štuje na križu je Krist u agoniji, koji viče: ‘Svršeno je!’ I taj Krist, Krist koji je rekao: ‘Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?’ (Mt 27,46), je Krist kojega štuju agonički vjernici. ... Među mojim španjolskim sunarodnjacima, mojim španjolskim narodom, među rodom agoničnim i polemičnim, postoji kult Krista u agoniji.”

I doista. Unatoč masovnom otpadu inteligencije u modernosti, agonički Krist dio je podsvijesti baroknog sredozemnog kruga i Levanta, na hrvatskom priobalju ništa manje nego u Španjolskoj. To je tradicija hvarske procesije “Za križen”. To su pučke pobožnosti starog Splita, koje je Bogdan Radica, naš najveći znalac Sredozemlja, uvjerljivo opisao u svom “Vječnom Splitu”: “Marčini Petci vodili su nas u Veliku Nedjelju i u Veliki Petak, kada se Bratovština Svetog Križa spremala na svoju veliku svečanost. Takmičenje oko toga, tko će nositi Križ. I već na Veliki Četvrtak bumbal je zamukao, dok su po kućama i crkvicama cvrčale čarčarike; nije se pralo ni umivalo do podneva na Veliku Subotu; malo se jelo, mnogo pilo. Vraćalo se u vrijeme i molilo, da kiša ne padne, da ne omete taj veliki i rijedak događaj Isusova sprovoda, koji je držao napetim cio grad. Bratovštine, odjevene u bijele tunike, sa svijećama i svjećicama, unosile su na Veliki Petak takav ugođaj koji je ispunjao duše visokim osjećajima, koje samo može dati uvjerenje, da je smrt privremeno fizičko nestajanje, povezano s uskrsnućem. I kada bi Don Erkulan Luger na pijaci svojim gromkim glasom otpočeo psalam: ‘Puče moj što učinih tebi, da ti razapne mene!’ sa stotine i tisuće grla naroda nikom poniknuta nastavljalo je lementacije staroga Splita, koji se osjećao jedinstvenim i skrušenim u svojem poniženju i duhovnoj sabranosti. Uskrsnuće i Božić nisu bili tako osjećani, kao Veliki Petak, koji je svojom simboličkom dramom izražavao život, kao izraz žrtve i predskazanja jednog plemenitijeg i boljeg života.”

No Unamuno, koji je tvrdio da je njegova “religija hrvanje s Bogom, od zore do mraka, onako kako se Jakov s Njim hrvao”, također je znao da taj plemenitiji i bolji život nije vezan uz bilo kakvu društvenu doktrinu (“Može li čovjek koji podržava tiraniju biti jednako onoliko kršćanin kao onaj koji podržava demokraciju i građanske slobode? Odgovor je da kršćanin, kao kršćanin, nema ništa s takvim pitanjem.”) U povijesti nema mjesta za negaciju povijesti, za uskrsnuće tijela i besmrtnost duše. Unamuno je taj paradoks nazivao najstrašnijim aspektom agonije kršćanstva. Kršćanstvo trajno živi svoj Veliki Petak, a njegova nada nije racionalistička vjera u napredak, što je savršeno prihvatljiv sekularni projekt (saeculum = naraštaj, vrijeme; svjetovno i vremenito za razliku od vječnog), nego atanazijevska glad za besmrtnošću (“svi ljudi su odjenuti nekvarnošću u obećanju uskrsnuća”). Zato katoličko kršćanstvo i nije opsjednuto grijehom, kao što je slučaj kod protestanata, niti je prečesto sposobno stvarati sretna i uredna društva, poput onih na europskom sjeveru i njegovim prekooceanskim odvojcima, ali jest spremno na junačka djela i žrtvovanje. To još ne znači da je ravnodušno prema moralnoj filozofiji. Unamuno je vjerovao da je najuzvišeniji umjetnički izraz katoličanstva u Velasquezovom Kristu, koji uvijek umire, zapravo nikad ne prestaje umirati, kako bi nam dao život.

Zato su neumjesni strahovi oko budućnosti zapadne civilizacije i kršćanstva, koje tako učestalo čujemo od zabrinutih prelata poput nadbiskupa Luigija Negrija. Pod naslovom “Kraj zapadne civilizacije u mosulskom muzeju” Negri je nedavno napisao članak za talijanski list La nuova Bussola Quotidiana, u kojemu s pravom osuđuje barbarstvo ISIL-a nad drevnim iskopinama u iračkom Mosulu, zapravo nad prapočetcima civilizacije Zapada. Ipak, nije ovo prvi put da se takvo što događa. Za Unamuna je to dio napetosti - agonije - između kršćanstva i kulture, jer je i sam pojam kršćanske civilizacije duboko kontradiktoran: “I kršćanstvo i ono što zovemo grčko-rimskom ili zapadnom civilizacijom žive kroz ovu agoniju, žive od ove agonije. Smrt jednog značilo bi i smrt drugog. Ako umre kršćanska vjera ... umrijet će i naša civilizacija. Ako pak umre naša civilizacija, umrijet će i kršćanska vjera. Moramo nastaviti živjeti u ovoj agoniji.” Ovo je upozorenje onima koji traže konačna rješenja ovdje i danas. Njih nema i ne može ih biti. Paradoks života je agonija, što znači borba i protiv života i protiv smrti (“Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Mt 10,34).

Što, dakle, može hrvatski čovjek na europski Veliki Petak? Nikako paliti posmrtni žižak, ali može za trenutak pogledati s one strane površnih kategorija našeg življenja i u tišini svog personalnog prostora razmisliti o značenju prastare grčke uskrsle himne: “Krist uskrsne iz mrtvih, smrću smrt uništi i svima u grobovima život darova.”

P. S.: Jedan naš portal, koji inače ispovijeda konzervativne vrijednosti, objavio je preko svog “dežurnog astrologa” (zar i takvo što postoji?) da je Škorpion Zoki u velikoj opasnosti od brzog gubitka “dugoročnog odnosa s voljenom osobom” zato što se pred njim (samo pred njim?) razbila neka vaza na jednoj od saborskih govornica. Zar još netko sumnja da živimo u sekularnoj državi?