STRAH OD ŽENA I KAKO GA LIJEČITI Istanbulska konvencija razbudila je u ljudima temeljne nagone i strahove. Taj je trenutak opasan, ali i poticajan

Prije nekoliko dana, na građanskim prosvjedima u jednoj dalmatinskoj varošici, gospodin u redovničkom, franjevačkom haljetku, očiju punih straha svjedočio je svoju strepnju da “dolaze žene kojima ćemo biti robovi”. Gospodin je izišao iz samostanske ćelije u pokušaju nadasve očajničkom i apartnom prosvjeda protiv jednoga međunarodnog dokumenta koji će, po njegovom vjerovanju, dovesti do toga da će “žene biti iznad sustava i države”.

Na čas je odustao od molitve i kontemplacije, kao svoga temeljnog životnog pozvanja, te je, usplahiren svjetovnim banalnostima, izrekao ponešto o sebi i o svijetu. Pritom, kako to već zna biti, strepnja jednoga osamljenika, metafizičkog pustinjaka i redovnika, istodobna je strepnja značajnog dijela društvene zajednice. Osobitost jedne ljudske duše istodobno karakterizira stotine, tisuće, desetine tisuća njih. I što je najinteresantnije: osamljenička strepnja ne samo da iščezava kada se nađe usred kolektiva, nego prerasta u zajednički panični strah, u kolektivnu fobiju.

Strah od žena konstitutivni je muški strah i jedan od temeljnih strahova Abrahamove djece i njihove judeo-kršćensko-islamske civilizacije. Naziva se gynophobijom, koju ćemo ovom prigodom, da se ne bismo još i dodatno strašili ipsilonima i ph-ovima, jednostavnije zvati ginofobijom. Riječ je o strahu muškarca da se ne nađe poniženim od žena, strahu od kastracije. Pritom, kastracijski strah - kao i većinu strahova, uostalom - valja shvaćati i pomalo metaforički, preneseno.

Ne radi se, naime, nužno o tome, pa čak ni pretežito o tome, da se gospoda boje da će im dame smrviti, stući ili odsjeći muda, skupa s onim koji se besposleno među mudima klatari, nego je riječ o vrlo ozbiljnom, pa i utemeljenom strahu, da će ih učiniti slabijima, nedovoljno muškima, drugorazrednima. A pravom, biološkom mušku nema ravnopravnosti bez njegove dominacije. Muško je stvoreno da bi bilo jače, da bi vladalo. Sve drugo je došlo s civilizacijom i kulturom. Dakle, krajnje pojednostavljeno govoreći: kastracioni strah je u dvadeset i prvom stoljeću strah od ženske ravnopravnosti. Ili od naglo probuđene ženske potrebe da ne bude premlaćivana i zlostavljana.

Koji su medicinski simptomi ginofobije? Neposredan, neodoljiv strah, zabrinutost ili užasnutost koji se javljaju kada ugledate ženu ili samo mislite na nju. Svijest o tome da je vaš strah od žena bespotreban ili pretjeran, praćena nemogućnošću da svoj strah kontrolirate. Anksioznost koja biva sve intenzivnija što vam se žena više približava. Svjesna potreba da se držite što dalje od žena, da izbjegavate mjesta ili događaje gdje bi se mogle pojaviti žene. Poteškoće pri obavljanju svakodnevnih obaveza, jer se bojite žena. Fizičke manifestacije fobije kao što su stezanje u grudima, znojenje, ubrzani otkucaji srca, otežano disanje. Nemir u želudcu, vrtoglavice, pa i nesvjestice u situacijama u kojima su žene u blizini, ili kada samo razmišljate o njima.

Gospodin u franjevačkom habitu, kojeg su novinari intervjuirali pri prosvjedu u onoj ubavoj mediteranskoj varošici, zasigurno je demonstrirao sve, ili gotovo sve, pobrojane simptome ginofobije, koju nipošto ne treba brkati s mizoginijom (mržnjom prema ženama), premda mizoginija svakako proizlazi iz ginofobije. Ali kako nije korektno - kvalificirano ili nekvalificirano - postavljati dijagnoze putem televizijskih snimki, niti ljude po tom osnovu diskvalificirati, bit će umjesnije da kažemo kako smo se i sami, u nizu životnih prigoda, osjetili pogođenim većinom, ako ne i svim, spomenutim simptomima. Svaki je muškarac ponekad sveden na sramnu i u suštini ponižavajuću ulogu - mužjaka. Uzdići se nazad, iz mužjaka u muškarca, veliki je civilizacijski i kulturni poduhvat, koji svakako nadilazi mjerila ostrvljene jedinke i njegove otužne individualne psihologije.

Što uzrokuje ginofobiju? Prethodna loša iskustva sa ženama, mentalno i tjelesno zlostavaljanje, zanemarivanje, silovanje, fizički napadi, seksualno uznemiravanje. Genetika i okolina, uključujući i odgoj, te ono što ste naučili od roditelja i ljudi oko vas. Promjene u radu mozga. Recimo, ginofobija kao posljedica kojekakvih duševnih premećaja i bolesti, možda i tumora, te inih fizičkih i fizioloških promjena.

Kao i većina fobija, tako se i ginofobija začima i javlja u ranom djetinjstvu, prije navršene desete godine. Uz fobične roditelje formiraju se fobična djeca. Važnu ulogu igraju porodične priče i legende o zlim ženama, a onda i konkretna loša iskustva sa ženama. Manje je vjerojatno da će se netko nakon loših iskustava s nekim muškarcima uplašiti svih muškaraca, ali je mnogo vjerojatnije da će se nakon loših iskustava s nekim ženama prestraviti svih žena. Razlog tomu jednostavan je i vječno isti: muški su biološki, ali i društveno dominantni, oni su većina, a čovjek se, da bi preživio, nužno prilagođava kriterijima dominantne većine. Žene su, i onda kad ih je više nego muškaraca, u biološki, ali i društveno zadanoj ulozi manjine. A za ono što učini jedan manjinac, često bivaju krivi svi manjinci. Žene su, dakle, isto što i Srbi, Židovi, crnci, pederi, muslimani…

Različiti su načini pomoću kojih će se čovjek štiti od žena. Ili od vlastite ginofobije, kao i od ginofobične okoline. Gospodin s početka teksta zaštitio se tako što je pošao u muški samostan. Ovaj koji o njemu piše zaštitio se tako što se u životu podvrgnuo “terapiji izloženosti”, koja se još naziva i terapija ekspozicije. Naprosto se, još u predpubertetsko vrijeme, krenuo postepeno suočavati s koječim što ima veze sa ženama, a onda i s njima samima.

Naravno da su prvi susreti sa ženama koje mu nisu bile ni majka, ni baka, ni tetka bili izuzetno traumatični, zastrašujući i u svakom pogledu neugodni, ali krajnji učinak je taj što se on, tojest ja, više ne boji žena. U međuvremenu, naročito u sazrijevajućoj dobi, podvrgavao se i svojevrsnoj grupnoj terapiji, druženju s vršnjacima koji su imali slične probleme sa ženama, što je također dalo dobre terapijske rezultate: dozlogrdili su mu vršnjaci, shvatio je da ima veći problem s njima nego sa ženama.

Ginofobija je, rekli smo, muški strah. Ali to je tako samo dok govorimo o fobiji kao medicinskom stanju individue. U onom trenutku kada fobija postane zajednička, ili kada se iz medicinske pretvori u kulturno, pa i ideološko i političko stanje, njezini se nositelji prestaju dijeliti po rodu i spolu. Kada se fobija iz jedne glave preseli u tisuće i milijune glava, nestaje granica između onih koji su predodređeni da strahuju i onih od kojih se strahuje. Kulturni, ideološki i politički nositelji ginofobije ne samo da nužno više nisu muškarci, ili mužjaci, nego čak i pretežito tu ulogu preuzimaju žene.

Kao što je mnoštvo crnaca i Meksikanaca u Trumpovom taboru, kao što je moderni antisemitizam (koji nastaje u devetnaestom stoljeću) raširen među Židovima, kao što je među homofobima sve više homoseksualaca, tako se i na čelo ginofobičnih političkih pokreta postavljaju žene. Ženke tako ostvaruju ravnopravnost s mužjacima. Slabiji i ugroženiji na taj se način štite od jačih i dominantnijih. No, hoće li problema nestati ako svi, i muški i ženski, postanu ginofobični? Neće, zato što na taj način strah raste, umjesto da se smanjuje. Neće, zato što se iz jednog straha rađa drugi strah.

Ginofobija se, kao i druge fobije, liječi s dvije skupine medikamenata. U prvu spadaju beta blokatori, koji kontroliraju lučenje adrenalina, koji je u pravilu povezan s pojavom anksioznosti i straha. Čovjek kada se boji, nadbubrežna mu žlijezda pojačano luči adrenalin. Drugoj skupini pripadaju sedativi, benzodiazepini. Ali kako sedirati arhajske strahove? I kako spriječiti šikljanje adrenalina koji, prije nego sva atomska oružja svijeta, detonirati zemaljsku kuglu?

Iza pripovijesti, iza legende o usvajanju Istanbulske konvencije stoje neki banalni politički i društveno-interesni razlozi. Toliko banalni da se čovjeku koji ovdje živi može učiniti kako mu ti razlozi već skoro i trideset godina glođu kralježnicu i troše život. I zato je o njima uzalud dalje govoriti. Međutim, biva zanimljivo kada jedna legendarna pripovijest, ona o Istanbulskoj konvenciji, razbudi u ljudima njihove temeljne nagone, osjećaje i strahove.

Osim što je taj trenutak opasan, u njemu ima i nešto poticajno. Kao da su ljudi oko nas najednom ogoljeni do vlastite srži i suštine, do vlastite pradavnosti. A podjela na muškarce i žene prestaje se ticati individualnih, primarnih i sekundarnih spolnih obilježja, prestaje se ticati toga što netko ima u gaćama, i tiče se samo toga što netko ima u glavi.