Sudac koji je ostao dosljedan sebi

Tek izrečena i još nepravomoćna presuda za pljačku poslovnice RBA u Sesvetama zaslužuje komentar, iako, doduše, samo nepisana pravila kažu da se nepravomoćne presude ne smiju komentirati.

Konačnu će ocjenu o njoj, i to dvaput jer je izečena maksimalna zatvorska kazna od 40 godina, dati Vrhovni sud. Suci Vrhovnog suda ocjenjivat će je li Vladimir Vinja pravilno ocijenio sve dokaze, točno primijenio zakon i je li izrekao odgovarajuću sankciju. A kazna, pogotovo kad se izriče za takvo kazneno djelo, ima i svoju poruku, kako počinitelju, tako i društvu. I upravo ta poruka koju je izrekao sudac Vinja zaslužuje osvrt i komentar.

Vinja je javno izrekao ono što će neki njegovi kolege, uz časne izuzetke, reći “off the record”. Svjestan da ono što kaže ima težinu i da sudac na sebe mora preuzeti odgovornost, ma koliko god se to njegovim kolegama neće svidjeti.

Sudac Vinja uputio je jednu od dosad najoštrijih strelica policijskom establišmentu, koji si uzima za pravo javno reći da je policija razriješila zločin, počinitelja privela sudu, na kojem nije ništa drugo nego da presudi.

U “slučaju Sesvete”, kako je i sam sudac utvrdio, što je postupak duže trajao, otkrivalo se sve više pogrešaka u predistražnom postupku, ali i tijekom istrage. Na snimkama koje su zabilježile TV kamere moglo se vidjeti kako u prostor ograđen trakom ulaze i policijski dužnosnici koji misle da im je tamo mjesto samo zbog hijerarhijske pozicije, ali i političari. Ne želimo time reći da su oni uništili neke tragove, ali jedno od temeljnih pravila policijskog posla je da je na poprište zločina pristup dozvoljen samo forenzičarima i detektivima koji trebaju razriješiti kazneno djelo. Sve ostalo je predstava za javnost.

Ali, kad je šteta već napravljena, kad nisu prikupljeni svi dokazi, sudac Vinja odlučio je polako i strpljivo dovesti postupak do kraja. Onako kako je to uvijek činio. Zbog toga je kod nekih svojih kolega bio na glasu kao spor, nekad možda i čangrizav i dosadan. Ali, takvim ga pamte samo starije generacije kolega, tužitelja i odvjetnika, pa i sudskih izvjetitelja, među koje se ubraja i autor ovog teksta. Upravo je sudac Vladimir Vinja bio taj koji je krajem osamdesetih vodio jedan od procesa stoljeća - sudilo se optuženima za krađu knjiga u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci.

Presuda za krvavu pljačku banke u Sesvetama pala je nakon još jednog medijskog prikaza kako smo bešćutni, kako vlada opće beznađe i kako je sve više onih koji u pomaknutom sustavu vrijednosti misle da su uspješni oni koji do novca dolaze na sumnjiv način ili kriminalom. I toj je bešćutnosti sudac Vinja poslao jasnu poruku. “Živjeti bez novca nije lako, ali rješenje nije u uzimanju puške i maskiranju maramom!” A oni koji svojom ljudskom hrabrošću riskiraju svoj život da bi sačuvali tuđe, istinski su heroji. Ali, oni poput službenice Anamarije Andričić bivaju zaboravljeni jer nisu dio sustava. I na tu društvenu anomaliju, iako nije trebao, upozorio je sudac Vinja.

Presuda koju je izrekao prošlog petka došla je u zenitu karijere čovjeka koji je uvijek želio biti samo sudac. Po presudi Kazimiru Dužnoviću pamtit će ga internet generacija. U karijeri suca koji je izrekao drugu maksimalnu kaznu u Zagrebu bila je “rupa” duga oko 15 godina. Jer, on je bio onaj sudac kojeg je pokojni predsjednik Franjo Tuđman prozvao nakon što je ukinuo pritvor Željku Ražnatoviću Arkanu poslije osuđujuće presude u studenom 1991. Sada neki političari i bitni protagonisti političkog života tog vremena priznaju da je Arkan izišao iz Remetinca zbog nekih drugih utjecaja, a ne sudačke odluke. Sudac Vinja o okolnostima pod kojima mu je ukinuo pritvor nikad nije javno progovorio. Ali je platio cijenu. I prije, tada, pa i sada ostao je dosljedan sebi. On je suprotnost onim sucima kojima nije sporno da reizbore slave u autosalonima i pojavljuju se u opskurnim noćnim klubovima. I nepravedno bi bilo reći da je jedini. I on i njemu slični daju drugu sliku hrvatskog suca, onakvog kakvog želimo, po općeprihvaćenim ljudskim i demokratskim vrijednostima, a ne po volji političara, pa i po cijenu izlaska iz profesije. Sudac Vinja u sudačku se profesiju vratio i nije iznevjerio svoj poziv. Iako duga, stanka koju je imao nije otupila onu ravnotežu između strasti izazova sudačkog poziva i smirenosti u sudnici. I doživio je satisfakciju, jer to prepoznaju i studenti koji slušaju njegove vježbe iz kaznenog prava. Sudac Vinja je samo primjer, ali on je zapravo model suca kakvog želimo i dokaz da smo često nepravedni kad sudačku profesiju i pravosuđe prikazujemo samo crnom tintom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 08:23