Sušački selfi - poza za kratko privlačenje javne pozornosti

Fotografija je to, zapravo, iz nekog drugog žanra. Smeđokosi japi s dvodnevnom bradom u dosadnoj bijeloj košulji i njegov mlađi, neozbiljniji brat s trendi frizurom i hipsterskim naušnicama poziraju uz klasične instagramske selfi-osmijehe.

Otkačeni braco u majici s printom Dartha Vadera podignuo je dva prsta u čerčilovsku pozu pobjede. Oni su, dakle, trijumfirali. Ali u čemu? Pitaju se to vrijedni članovi Socijaldemokratske partije Hrvatske dok na Facebook profilu proučavaju objavu predsjednika svoje stranke.

On - Davor Bernardić - javnosti se obratio iz Rijeke u društvu lokalnog vjeroučitelja i katoličkog aktivista: “Jutros na kavi s Marinom Miletićem koji doista sjajne stvari čini u gradu Rijeci i u Sušačkoj gimnaziji. Otvorili smo neke interesantne zajedničke teme...”

Dakako, nije trebalo proći puno vremena da Bernardić bude zasut kritikama stranačkih kolega nezadovoljnih činjenicom da se njihov čelnik druži (i k tome javno hvali druženjem) s čovjekom poznatim po žustrom zalaganju za jaču ulogu Crkve u hrvatskom društvu, podršci inicijativama Željke Markić i čestim javnim prozivanjima ljevice za govor mrženje i zločine komunističkih vlasti.

Na kritike Bernardić nije reagirao, ali se očekivano javio Miletić, izrazivši žaljenje “što je dio ljevice protiv zajedništva”, dok je urednik portala koji objavljuje Miletićevu redovnu kolumnu svojeg autora u zaštitu uzeo poprilično patetičnim tekstom o lažnoj toleranciji hrvatske ljevice i poantom da se riječkog vjeroučitelja ismijava jer je “katolik”. Taj zaključak, dakako, temelji se na logički faličnoj premisi o tobožnjem teroru manjine nad većinom, a u svojim ga istupima često koristi i sam Miletić.

Tako je tek prije nekoliko tjedana u svojoj kolumni lamentirao o “nevjerojatnim zlostavljanjima koja trpi vjernička većina ovog društva”, ispisavši potom nadahnutu karakterizaciju sugrađana koji su legalnim i legitimnim putem zatražili preispitivanje ustavnosti nastave vjeronauka u školama: “Njima je vjeronauk ona ‘crvena krpa’, onaj znak koji ih toliko uznemiruje da jednostavno više ne mogu kontrolirati svoje emocije.

Mržnja im ispada iz svake riječi. Zagrebimo ispod površine. Ne smeta njima vjeronauk kao takav. Njima smeta mogućnost da osim njih samih netko drugi ima priliku participirati u odgoju djece i mladih. Valjda onako kako su neke od njih pedesetak godina odgajali u Jugoslaviji”. Dedukcijski slijed ovakvog opisa posve je jasan.

Onaj tko iz bilo kojeg razloga smatra da bi se nastava vjeronauka trebala izvoditi u Crkvi je mrzitelj, totalitarist i zagovornik obnove Jugoslavije. Teško je shvatiti koncept zajedništva koji Miletić namjerava izgrađivati na ovakvom modelu javnog proskribiranja neistomišljenika, ali je važno primijetiti da njegov nedavni sugovornik zastupa baš takve stavove. Ili barem tvrdi da ih zastupa.

Pa se tako prije otprilike mjesec dana Bernardić žestoko obrušio na Katoličku crkvu u Hrvatskoj, založivši se i za famoznu reviziju Vatikanskih ugovora, i za prekid javnog financiranja Crkve, i za seljenje vjeronauka iz škola u Crkve, održavši pritom prodiku o “uplitanju Crkve u temeljna prava i slobode pojedinca zajamčene Ustavom”.

Uz kvarnerski espresso, interesantne zajedničke teme tako su otvorili vehementni mrzitelj jugonostalgičar i protuustavni klerikalni kolektivist. Je li to put prema velikoj nacionalnoj pomirbi? U krajnje idealističnom tumačenju sušačkog selfija moglo bi se zaključiti da je svaki razgovor neistomišljenika dobar, pa i onda kad ne dovede do većeg međusobnog razumijevanja.

No, bio bi to poprilično neugodan razgovor, kao, uostalom, svaki u kojem se dvije osobe nabacuju kvalifikacijama u spektru od vjerskog fundamentalizma do nacionalne izdaje. Takav razgovor teško da bi završio nasmiješenim zajedničkim poziranjem. Stoga se vjerojatnijim čini opcija da se jutarnja kava zadržala u kordijalnim gabaritima trivijalnosti.

“Doista, sjajne stvari radiš s katoličkim skautima, Marine. Jesi li znao da sam ja igrao košarku u salezijanskom klubu?” povjerit će se Bernardić, a Miletić spremno odgovoriti: “Eto, Davore, nisam imao pojma, ali sam odmah osjetio da si mi nekako bliži od onog nesretnog Zorana”.

Srknut će kavu, okinuti fotku mobitelom i otići svaki svojim putem zadovoljni - jedan jer misli da će mu zbog tog susreta porasti popularnost među desnim biračima, a drugi jer mu imponira susret sa šefom velike političke stranke, pa makar to bio i SDP. Već sutra će obojica na Fejsu objaviti žestoke poruke o opravdanosti vjeronauka u školama...

Pravi problem Hrvatske stoga nije u isključivosti ljevice i desnice, nego u činjenici da su i jedna i druga u svojem djelovanju sistemski i namjerno lišene bilo kakve autentičnosti djelovanja.

I pozivanje na tobožnju slogu i dijalog, utoliko, nije ništa više od poze zauzete u svrhu kratkotrajnog privlačenja pozornosti javnosti, demonstracije važnosti ili ostvarenja nekog drugog larpurlartističkog političkog cilja. Je li onda jasnije zašto se Bernardić i Miletić smiju, zašto uzdižu dva prsta u zrak?