PIŠE I. BEŠKER

Susiću u čast srušimo stadion

Otišao je Žarko Susić, doajen sportskog novinarstva u Hrvatskoj, i sada se slobodno može zatvoriti jedno veliko poglavlje novinarstva. Kako je to lijepo opisao još jedan velikan od pera, Pero Zlatar, “Žarko je bio posljednji vitez čistoga sporta, bard izvornog olimpizma”. Eto takav je novinarski put. Provedeš cijeli život u potrazi za vijesti, a na kraju sam postaneš vijest.

Vijest koja će mnoge rastužiti još više kada vide koliko ravnodušnosti može imati i sama sredina u kojoj je vitez kovao svoj olovni štit. To je Vjesnik, hrvatski politički dnevnik, koji je Žarkovoj “posljednjoj stranici” posvetio 37. stranicu s nepotpisanim tekstom, bez ijedne izjave, s biografijom Hine i fotografijom FAH-a. Toj novinskoj kući gospodin Susić darovao je najljepše godine, ponosno je predstavljao Vjesnik i u 90 godini na plus 40 u Ateni 2004. slao izvještaje sa svojih posljednjih 16. Olimpijskih igara.

Uoči odlaska u Atenu radio sam s njim 10 pitanja za Magazin, u popularnoj Podmornici, novinarskom kafiću i menzi ispod Vjesnika. Pili smo češko pivo i prvih sat vremena uglavnom su nas prekidali u razgovoru. Taman se raspričamo kad eto nekog poznanika, nikome ne pada na pamet da se tu radi neki intervju. Čuo sam da priprema neke vitaminske koktele za napore u Ateni, ali odmah je dao do znanja mu se pitanje ne sviđa.

- Zašto misliš da je to pitanje bitno tvom čitatelju? Je li to neka usporedba kao ona od olovke do kompjutera? Sada bi htio da ti pričam kako sam napredovao od konzerve do energetskih napitaka? - dobro me dočekao sarkastični Žarko. Učas opalim opaki bekend.

- Ne, nego me zanima da li biste prošli na doping kontroli?

Tu se Žarko uozbilji, splasne mu slavodobitni osmijeh s lica, zagleda se u daljinu kao da gleda nepregledna krda dopingiranih trkača. Već pomalo namršten, okrene prema meni glavu i odlučno kaže da “ne nosi sa sobom ništa što bi bilo zabranjeno”. Uzaludno sam ga počeo tješiti da to pitanje ne moramo ni staviti. Bila je to velika greška.

- Zašto ne, pa to ti je najbolje pitanje - vratio se u formu Žarko.

- Onda bih to mogao staviti i u naslov - odvratim.

- Pa kad nema boljeg pitanja, nećeš dobiti ni bolji odgovor - nastavi on.

- Kakav sugovornik, takva i pitanja, znate i sami kako to ide - nadopunim dalje. I tako dalje. Uz osmijeh i pivo.

Uglavnom, razgovor je i izašao s naslovom “Prošao bih doping kontrolu u Ateni”. Našao sam jučer tih 10 pitanja i Žarko je doista bio u pravu.

To je najbolje pitanje. Ova ostala kao da je postavljao neki idiot. Nije ni čudo da se smješkao i kratko odgovarao. Valjda sam mislio da će mu biti zanimljiv način na koji ga ispitujem ono što ga zanima. No, zaboravio sam da njega to više ne zanima nakon što jednom kaže. Svaki put išao je dalje. Kao i oko spomenutog dopinga, koji je često spominjao kao dokaz pretvaranja sportaša u robove. Ili oko novinarskog dopingiranja glupostima, površnošću i nepoznavanjem onoga o čemu pišu. - Kada sam ušao u novinarstvo, u Zagrebu je postojao samo jedan profesionalni sportski novinar, Hrvoje Macanović, i jedan u Beogradu, Ljubiša Vukadinović.

Recimo, nogomet je tada u Jutarnjem listu pratio trgovac sportske odjeće Kalders, koji je uveo sustav pisanja, koji se kasnije, nažalost, vrlo dugo održao. Naime, opisivao je utakmicu po minutama. Sportski novinari imali su visoko obrazovanje, držali su do sebe i uživali određeni ugled, rekao je Žarko u intervjuju Romani Eibl te 2004. Romani je prije dva mjeseca rekao vjerojatno i posljednje zabilježene misli: - Nema više sporta kakav sam znao i o kojem sam pisao, nema više ni novinarstva kakvo sam živio i kakvom sam vas učio”. Bio je to epitaf pred odlazak. No, u ovom intervjuu 2004. rekao je nešto što bi se moglo nazvati i njegovom velikom, pa možda čak i posljednjom željom.

Na pitanje “Što ćemo sa stadionom u Maksimiru?” odgovorio je:

- Srušiti ga! To što sad tamo stoji je ruglo, a stoji na mjestu stadiona koji je dobio srebrnu olimpijsku medalju za arhitektonsko dostignuće. Znamo da nije bio Englez i nije dobio titulu Sira. Zna se i da mu se oba predsjednika nisu sjetila dati nikakvo odličje, a pitanje je bi li ga od takvih i primio. Sigurni smo da ne bi želio da mu se digne spomenik. Ali zašto mu ne bismo priuštili drugo zadovoljstvo? Bilo bi prelijepo da se, njemu u čast, svečano sruši maksimirski stadion. Vjerujte da ne bi imao ništa protiv.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 10:43