Sustanarstvo sa sablastima

Ovih ste dana mnogo čitali i slušali o knjizi “Hotel Zagorje”, dobrom i opravdano hvaljenom romanu književnice Ivane Simić Bodrožić. U tom malom, okrutno nesentimentalnom svesku Simić Bodrožić opisala je adolescentske godine koje je provela kao vukovarski izbjeglica u kumrovečkom Titovu memorijalnom centru.

Puno se o “Hotelu Zagorje” pisalo ovih dana, no postoji dio te knjige koji se u hrvatskim reakcijama nerado dodirivao, kao da je ograđen nekom opasnom električnom žicom. Taj dio bavi se borbom junakinje obitelji da od države dobije stan. Tako brat junakinje Hotela Zagorje vodi beskonačnu prepisku s raznim uredima i kabinetima, piše ministru i samom Tuđmanu, junakinjina obitelj čak upada u nezauzeti stan, dok ih nevidljiva ruka nacionalne birokracije ne smjesti (debelo nakon rata) u periferni zagrebački prsten.

Čovjek čita ta pisma referadama, sačinjena od političkih floskula, prijetnji i laske, čita o bezrezervnim pokušajima junakinjine obitelji da se domogne bilo čijeg i bilo kakvog doma, pa se istovremeno stidi za te ljudi, a onda i stidi svog vlastitog, licemjernog stida. Puno ima u “Hotelu Zagorje” stvari koje Hrvatima nisu i neće biti ugodne, a meni je ova - recimo - bila najneugodnija.

“Hotel Zagorje” čitao sam nekako u vrijeme kad se u hrvatskoj javnosti počelo pisati o slučaju stana Jadranke Kosor. Kako sada više-manje svi znamo, predsjednica hrvatske Vlade živi u stanu na zagrebačkim Ravnicama koji je pripadao srpskom pukovniku Dobrivoju Dropcu. Dvojica sinova oficira JNA istjerana su iz povećeg stana u Šeferovoj 4 i otjerana u manji, jedan se od njih potom ubio, a nakon kratkog međučina u kojem je u Šeferovoj stanovao neki vojnik u stan braće Drobac uselila se Jadranka Kosor.

Dogodilo se to nedugo nakon rata, u vrijeme kad s lampadinama više nismo “lovili snajperiste” i privodili ih u Paviljon 21, te u vrijeme kad Jadranka Kosor od radijskog ramena za plakanje polako postaje političarka u usponu. Dogodilo se to dakle točno u ono doba kad obitelj junakinje “Hotela Zagorje” obija kancelarije i dopisuje se sa Šuškovim uredom, i u vrijeme kad tisuće žitelja raznih Hotela Zagorje utočište od okrutne, ledene domovine nalazi u sućutnom altu radijske voditeljice Jadranke.

To su, dakle, sastojci za priču koju pišem. Sastojci su to od kojih je sasvim lako smiješati eksplozivni moralizatorski koktel. S jedne strane imate sirotu braću koju nepravna država tjera na ulicu, s druge obitelj čovjeka smaknutog na Ovčari koja moljaka tu istu državu za krov nad glavom, a s treće novinarku i političarku-to-be koja ulijeće u prostrane kvadrate kao nagradu što u eteru služi kao apaurin za ljutite i unesrećene. To je scenarij koji naši ljudi vole: s jedne strane mrska elita i maćeha država, s druge “mali čovjek”, ovaj ili onaj, ovisno o naciji i političkoj orijentaciji. Ali, to nije priča koju želim pričati: ta me priče ne zanima, jer u njoj nema nas, šutljive većine.

A mi, šutljiva većina, u to smo vrijeme gledali TV, čitali novine i zabrinuto klimali glavom nad onim što se zvalo “problematika stradalnika”. Hotel Zagorje i još sijaset hotela bili su puni, slavonski i srijemski povratak još nije krenuo, barake u mom kvartu bile su pune “Banjalučana”, a iza tog uvredljivo nepreciznog naziva krile su se stotine sudbina katolika iz Mrkonjića, Ključa, Dervente. Mediji su likovali nad svakim dodijeljenim ključem stana, pozivalo se “nadležne” da konačno udijele veteranima ono što im se nabajalo i naobećavalo koju godinu ranije, kad su gaće bile pune i kad se naš “mali čovjek” bojao da ne bi i sam morao s plastičnim kesama na zapad, put Slovenije.

S vidikovca moralizatorske uzvisine naš je commom sense špotao državu što konačno ne “ispuni obvezu prema stradalnicima”, baš kao da država skladišti negdje stanove kao vreće krumpira, kao da iza svakog ili gotovo svakog stana nisu stajali neki Dropci ili dropci, konkretne sudbine, ljudi, povijesti obitelji. Nisu u to doba suprotstavljene strane bili Kosor i siroti mali čovjek. Suprotstavljeni su bili Dropci i ljudi “Hotela Zagorje”, siroti mali protiv sirotih malih, kao toliko puta, zapravo - kao uvijek.

Ne želim pojednostavljivati problem stanarskog prava, kako u nas rade obje strane. Stanarsko pravo nije vlasništvo. Vlasnik je stan kupio, stanar ga je dobio. Oni koji su ih dobivali bili su privilegirani u odnosu na one koji nisu, a osobito su bili privilegirani zaposleni u JNA. Ali, nisu bivši oficiri bili oni koji su stanarsko pravo faktički pretopili u vlasništvo. Učinila je to hrvatska država koja je stanarima te stanove prodala za njihovu vlastitu štednju.

U toj velikoj, općeprihvaćenoj operaciji privatiziranja javnog nitko nije pitao tvornice i poduzeća koji su te stanove gradili, nitko nije pitao gradove na čijem su se ozemlju nalazili i nitko nije pitao one koji u tom času nisu bili tu, a to znači izbjegle Srbe. Sve to skupa je - ako mene pitate - ništa drugo nego ogranak te famozne, zloglasne “privatizacije”, a svi smo (ili bar mnogi) bili kotačić onog u čemu su Kutle i Gucići bili veliki, zupčasti zamašnjaci.

I nije prvi put tako. Mnogo su i previše puta u ovih 60 godina neki K. ulazili u kuće nekih D., a da bi drugima smjeli držati prodike. O tome bi nešto mogla reći Ankica Tuđman koja i sad živi kao jugoslovenska generalka u židovskoj vili, i Branimir Glavaš koji je do drinovačkog egzila živio u srpskom doktorskom secesijskom stanu, ali i toliki zagrebački advokati, umjetnici i plemeniti ljepodusi koji ljeti obitavaju po istarskim stancijama ne razmišljajući mnogo o duhovima negdašnjih žitelja Portola, Piedemonta, Vertoneglia i Montone - gradića koje danas znamo po nekim drugim, naškim imenima.

Jedan establišment naslijedio je drugi establišment, a njega pak treći, nisu se te elite nužno ni voljele ni podržavale, a jedino što im je zajedničko bilo bili su ti silni kosturi u ormaru, sjenke bivših stanara, fijumanskih Talijana, Židova s Gvozda, ubijenih “ustaša” i ustaša, otjeranih tvorničara, pa istjeranih “narodnih neprijatelja”, pa istjeranih oficira JNA. Oni kojih više nema ostaju tek kao lelujava odsutnost, nikad ih se ne pamti, nikad ne spominje - baš kao što u velebnom “Vlaku bez voznog reda” Bulajić nikad ne spomene u čije će (naime - folksdojčerske) kuće ući roditelji nekih budućih merčepa, hadžića i glavaša.

I zato smo svi, od Josipovića dolje, tako skloni ne kriviti Jadranku Kosor. Jer, od rovinjskih vikendica, preko splitskih Blatina pa do srijemskih Nijemaca puno je i previše onih koji žive u sustanarstvu sa sablastima. Neki jer su htjeli, neki jer su mogli, neki jer su morali. U razna su doba ti ljudi ulazili u tuđe, uzajamno se ne vole pa čak i mrze, a samo jedno im je zajedničko: da se o sjeni bivših ama baš nikada ne priča.