SUZANA BARILAR Gdje je odgovornost koju je Most obećao

Zaribano je to s obećanjima. Pogotovo onim predizbornim. Uvijek se nekako okrenu protiv onoga tko ih je dao. Sanaderovu jamstvenu karticu nitko nikada neće zaboraviti, baš kao ni Čačić-Pusićkino obećanje o 200 tisuća radnih mjesta.

Samo je nebo granica kada se u žaru borbe za svaki birački glas blagoglagoljivo najavljuje ono što većina želi čuti. Pritom je, naravno, najlakše udariti po političkim elitama jer ako se od nečega građanima ove zemlje diže kosa na glavi, to su prava i povlastice državnih dužnosnika. Plaće od 16 do 20 tisuća kuna, službeni vozači, plaćeni stan, putni troškovi, a kad jednom ode s političke dužnosti, zagarantirana puna plaća šest mjeseci te još šest pola plaće. Sve ono o čemu obični građanin koji živi sa oko 5600 kuna prosječne plaće, opterećen kreditima, u stalnom strahu od otkaza bez otpremnine, može samo sanjati.

I kad netko obeća da će takve beneficije srezati, naravno da će mu narod aplaudirati. I dati glas.

Ali kad već na prvom zavoju sletiš s ceste, odnosno priznaš da ipak nećeš moći provesti ono što si najavio, nastane panika. I onda u cijeloj toj panici, potpuno izgubljen i pogubljen, za svoje pogreške okriviš druge, a sebe nastojiš amnestirati. U stilu s onom - časni sude, nisam ja krao, samo sam držao ljestve.

Upravo se to dogodilo Mostu s jednim od njihovih najpropagiranijih predizbornih obećanja. Mjesecima smo slušali o tome da su njihovi dužnosnici oličenje poštenja i skromnosti, koji su to već pokazali na lokalnim razinama smanjujući si plaće i sada to kane provesti na razini cijele države.

“Dosta je skupe države i rastrošnih političara” poručuje se s plakata koji krasi ulaz u njihove stranačke prostorije u Zagrebu.

No, danas nam s gotovo jednakim žarom objašnjavaju zašto obećano ne mogu realizirati. I pritom su, naravno, oni potpuno nevini, a krivci su zločesti, bahati i neodgovorni zastupnici drugih stranaka, pogotovo SDP-a, koji žele spriječiti da se takav zakon donese pa su brže-bolje zatražili aktiviranje famoznih “šest plus šest”.

Ni riječi o tome da su oni nešto obećavali, a ne SDP, ni riječi o tome da su oni ti koji su napisali “šlampav” prijedlog zakona koji bi i kod studenta ustavnog prava pao na ocjeni ustavnosti, ni riječi o tome da su oni ti koji su previdjeli da nema retroaktivne primjene, ni riječi o tome da si nisu dali čak ni minimum truda kako bi pročitali odluku Ustavnog suda iz 2012. koja govori upravo o tome.

Od kanonade teških riječi kojima su se obrušili na sve oko sebe ne vide vlastitu odgovornost. Bolje rečeno, ne žele ju priznati. A što je najgore od svega, očekuju da su birači koji su im dali glas naivni i neupućeni pa će bez propitivanja povjerovati u njihove neuvjerljive argumente.

Građani, srećom, barataju činjenicama koje se teško mogu osporiti. A one govore da je Most obećao ukidanje povlastica političarima. I da od toga neće biti ništa.

Među zastupnicima Mosta troje njih završilo je Pravni fakultet. Od toga je jedan stručnjak za ustavno pravo, jedan je uspješan odvjetnik, a jedan pravnik s dugogodišnjim iskustvom na rukovodećim položajima. Ovaj stručnjak za ustavno pravo je na čelu jednog od najvažnijih saborskih odbora, a prijašnjih je godina bio njegov vanjski član. Upravo kao ustavnopravni ekspert.

Kako je moguće da nitko od te trojice, kada su se u Mostovu laboratoriju pisali izborni programi i (s)lagala predizborna obećanja, nije digao glas i rekao: “Čekajte malo, ljudi, pa taj zakon se ionako ne može primijeniti na ovaj novi saziv Sabora”. Kako je moguće da se nitko od njih nije sjetio da je to jasno dao do znanja Ustavni sud prije tri godine? Kako je moguće da tri pravnika nisu uspjela napisati izmjene zakona koje, usput budi rečeno, sadrže samo izmjenu jednog članka, a koje će biti ustavno prihvatljive? Kako je moguće da nitko od njih znao da pravo na “6 plus 6” nemaju samo saborski zastupnici, nego i svi drugi dužnosnici, uključujući i gradonačelnike i načelnike, i da bi se izmjene trebale odnositi i na njih ako se želi poštovati pravo jednakosti. Kako je moguće da zastupnici Mosta, čak i da su jučer pali s Marsa, ne znaju da je od pet zastupnika u koje upiru prstom kao krivce što njihova genijalna namjera o ukidanju beneficija nije prošla, njih četvero sjedilo u Saboru sve četiri protekle godine.

Moguće je iz vrlo jednostavnog razloga - sve su znali, ali ih nije bilo briga. Jer da ih je bilo briga, onda bi napisali i predložili zakonske izmjene koje su provedive. A znamo da ih znaju napisati. Da ih je bilo briga, onda ne bi trpjeli da se te šlampave izmjene već mjesec dana kisele na dnevnom redu, nego bi ih barem Mostov predsjednik Odbora za Ustav uvrstio u raspravu na Odboru. Da ih je bilo briga, onda bi natjerali svoje partnere iz Domoljubne koalicije da te izmjene budu raspravljene na plenarnoj sjednici pa da konačno istjeramo lisicu i vidimo tko su ti koji žele zaštititi vlastite beneficije.

Umjesto toga, oni su radije izabrali kuknjavu nad svojom teškom sudbinom koja ih je spriječila da provedu obećanje. Ni riječi priznanja o tome da su oni krivi jer su im obećanja bila nerealna. Toliko o samohvali da Most donosi pozitivne promjene u politiku i društvo. Cijeli koloplet njihovih dosadašnjih promjena mišljenja i stavova samo potvrđuje da ona lijepo zapakirana kutija skriva ne baš tako lijep sadržaj. A najviše su toga svjesni njihovi birači koji im ovih dana poručuju - prestanite se praviti blesavi i primite se posla.

Posljedice već osjećaju - samo dva mjeseca od dolaska na vlast bilježe pad rejtinga. I za to, baš kao i za ovaj fijasko s ukidanjem dužnosničkih beneficija, sami su si krivi. Koliko god si to ne žele priznati.